Matjaž Pograjc prvi je među redateljima s ovih prostora sustavno počeo koristiti kamere uživo na sceni. Gemišt od dva medija, filma i kazališta, može se različito umiješati. I zahtijeva mnogo preciznog rada. No, kao i u svemu, nije produktivno pretjerivati.
A upravo je Pograjc pretjerao, i s tehnikom i s kamerama, gradeći predstavu “Nevidljivi” po drami Tene Štivičić. Od teksta, čija je ovo hrvatska praizvedba, dopiru do nas samo neki fragmenti, glumi se s mikrofonima, u kameru a ne u publiku, koja ne zna kamo da gleda. Tko nije čitao dramu, zaključit će da autorica piše nepovezane skečeve.
Visoko iznad publike okačen je golem ekran, elektronska pozornica nad pozornicom, na kojem se cijelo vrijeme uživo projiciraju događaji odozdo gdje glumci nastupaju kao na filmskom ili TV setu.
Desnu stranu “donje” pozornice zagrađuje, u obliku velikog slova L, visok paravan na koji naliježu projekcije scenografije, koju, pak, drugom kamerom snima tehničar za dugačkim pultom s lijeve strane pozornice. Na tom pultu naslagane su razne makete, zgrada, livada, kancelarija, soba (donose ih i odnose glumci), čije uvećane slike se, trikom dvostruke ekspozicije, projiciraju na podlogu iza glumaca.
Tako se postiže sljedeće: dolje na pozornici pratimo Ozrena Grabarića kako nešto uprazno priča u bubicu mikrofonsku, u plavom kutu, i čudno tetura, a gore ga lijepo vidimo kako lebdi među vjetrenjačama te pratimo njegov mikrofonom posredovan glas.
Bit će gledano
Predstava je, dakle, zapravo atraktivna i začudna na prvi pogled i bit će rado gledana. A na neki je način, eto, i edukativna. Ali meni je dosadna. Jer kamere ovdje jesu same sebi svrha. Nije li cilj da one snimaju nešto što mi ne vidimo, ili akteri ne vide, da imaju neku voajersku i dramaturšku funkciju? Ovako je na djelu jedno sofisticirano hipstersko pimplanje, dekonstrukcija i konstrukcija koje me nimalo ne privlači. Ukratko, od drveća ne vidiš šumu.
Upornija publika zagrebačka vidjela je bolje predstave s kamerama i maketama u programu Festivala svjetskog kazališta: godine 2012. “Gospođicu Juliju” u režiji engleske redateljice Katie Mitchell i Lea Warnera, u produkciji slavnoga berlinskog Schaubühne am Lehniner Platz, a ove godine predstavu “Tuge” Anne-Cécile Vandalem, u produkciji belgijske Das Fräulein Kompanie. Pa i recentna predstava Edvina Liverića u ZKM-u, “Velika bilježnica”, postiže veći učinak.
Ovdje je riječ o kvantiteti i o tehniciranju poradi tehniciranja.
Dramu je Štivičićeva napisala za englesku publiku, i to se osjeti. Utoliko je zanimljivija hrvatskoj publici. Ako ništa, u skladu s našim mentalitetom, shvaćamo da autorica Englezima, odnosno Britancima, spušta kajle veoma precizno i veoma elegantno. Takozvana vertikalna socijalna pokretljivost u Velikoj Britaniji tradicionalno je mala. Klase su i dalje međusobno odalečene, gotovo strogo odijeljene, a našijenci s Istoka, kao i ostali “zemljaci”, počinju dakako od najniže stepenice...
Glumci odlični
Kostimi Marite Ćopo raskošni su, usklađeni, dobro naliježu na likove i na kameru i najučinkovitiji su vizualni element predstavljenog. Scenograf Tomaž Štrucl isto se naradio, a pažnju treba dati i izrađivačima više od dva tuceta maketa, Paoli Lugarić, Ivanu Brozini i Dominiku Meštroviću.
Odličan je scenski-filmski pokret Branka Potočana, a glazba Marka Brdnika izgubila se u šarenilu.
Odličan je Ozren Grabarić kao umišljen, dobrostojeći Englez Felix, a parira mu Nataša Janjić kao njegova supruga Ann. Njih su dvoje energični, artikulirani, živi. Mlada Martina Čvek napravila je lijepu, zapravo za početnicu odličnu glavnu ulogu Lare. Ono čega nema u tekstu i režiji, ima u glumačkom pogledu. A njezin je ostao uvjerljiv do kraja i podvučen emocijama. Još sam trajnije zapamtio Svena Medvešeka kao Garryja, također antipatičnog, potkoženog Engleza, koji bi rado svratio na Balkan da zaradi nešto para…
Ukratko, puno buke i tehnike za malo što.