Predstava “Blue Moon” redatelja Borisa Liješevića, po istoimenom romanu Damira Karakaša, imat će svoju publiku u zagrebačkom Kerempuhu, prije svega zahvaljujući glumačkoj energiji i gegovima, jednostavnoj režiji, sve u scenskom prostoru oblikovanom zapravo uglavnom prazninom i svjetlom.
Ta scena Igora Pauške i svjetlo Aleksandra Mondecara dinamična podloga su nostalgičnoj, živoj glazbi Jurice Pađena, no u trenutku kad se scena zbilja pretvori u prazan diskoklub s kraja osamdesetih godina prošloga stoljeća, nedostaje - jednostavno, i likova i radnje. Ona, kad i poteče, doima se više kako kakav socrealistički igrokaz s poukom o zlim i dobrim ljudima (ovdje o zlim i dobrim ustašama), gdje sve nekako teče nategnuto, neprirodno naglašeno.
Ovaj vjerojatno najbolji roman Damira Karakaša nije, ukratko, preživio scensko uskrsnuće. Naime, koliko god je predstava pitka, gledljiva, ona ne donosi kakav dramski sukob, ne znamo o čemu je riječ zapravo, što povezuje likove u jedno zbivanje a da bi to zbivanje bilo dramsko.
I likovi su postali jednodimenzionalni u odnosu na one iz romana.
Naime, u romanu je Čarli, glavni lik, kojega ovdje igra žustro, ali uvijek isto, kamena lica, Rakan Rushaidat, jedan zapravo nježan pripovjedni subjekt, a ovdje iskrsava kao nekakav nervozan urban dečko, što svakako ne može biti.
Bez pjesme
Najveći je, nazovimo ga vanjski, nedostatak predstave što eto glumci ne zapjevaju zapravo nikad. Cijeli je roman, a i cijela predstava, osovljena oko, nazovimo ga tako, glazbenog pokreta, a naši junaci ni tona da puste.
Filip Detelić suvereno, duhovito, prezentno, opet autoironično, igra Džimija, najboljega prijatelja glavnoga junaka. I taj je Džimi zabavan, pa još zabavniji, i prekoračuje četvrti zid šarmirajući publiku i sve ide kako treba a veselje naglo “ugine” čim se dozna da je taj mali rockabilly Srbin i da više ne može biti veseo jer su mu roditelji pobjegli za Beograd, a on ostao u stanu i promijenio i ime i prezime. Radnja se ubrzava, nema rata, ali će doći, što znamo mi u publici, ali čini se da znaju i likovi (osobito Srbin Džimi!) pa se cijelo zbivanje sad nadaje kao nekakvo žurnalističko prepričavanje.
Ljubavni odnos
Seoski dio radnje, lički, odakle dopiru ustaše, stari i novi, prikazan je bolje, na rubu groteske, i ostavlja dojam da bi mogao činiti samostalnu predstavu, pomalo uvrnutu crnu komediju o našim posljednjim ponosnim plemenskim ljudima… Međutim, pada u kontrapunktu s eto manje uvjerljivim zagrebačkim dijelom radnje.
Ljubavni odnos između glavnoga junaka i Eli, djevojke koju igra Mirela Videk Hranjec, prikazan je shematski, grubo, pa i površno. Već mi je dojadilo gledati predstave u kojima su ženske uloge svedene na “mantinele” za agresivne replike dominantnih mužjaka. Glumici stoga palac gore, lijepo se snašla u ovome patrijarhalnom svijetu teksta i pozornice. S njom i Branka Trlin, u također karikaturalnoj ulozi junakove Majke.
Marko Makovičić duhovito i šarmantno igra Roma Miška, a u drugoj, manjoj ulozi, Svećenika, jednako je uvjerljiv, znači u prvoj komičan u tragičnome, u drugoj tragičan u komičnome.
Jerko Marčić igra Oca junakova isto duhovito, plijeni pozornost što se kaže, ali je u dramskom smislu ovdje pomalo ograničen svojom “telefonirajućom” mekom energijom. Teško Marčić može igrati zbilja okrutnog čovjeka.
Vilim Matula uvjerljiv je kao junakov Djed. On možda jedini daje ambivalentnost liku, istodobno surova i dobra čovjeka, primitivna i tolerantna u istoj misli. U drugoj ulozi, starog ustaše Điđija, prikazuje toga koljača kao hladnog narcisa, veoma uspjelo. Jedino što je takav, u bijelom odijelu (nekad na bijelom konju) odviše prezentan kao - simbol. Da ne kažem zaogrnut u ruho socrealističkog kiča.