KAZALIŠNA KRITIKA

TOMISLAV ČADEŽ O PREMIJERI 'TRI ZIME' U HNK: Ovoliko slojevito prikazati žensku psihu mogu samo veliki pisci

Ronald Goršić/EPH

Nemamo ovdje muškoga zaleta, zapleta, navodne kulminacije i oterećenja, nego nas stiže spirala događaja koji se magično pred nama uvijaju tako da ne znamo vode li nas naprijed ili natrag...

Tena Štivičić napisala je dramski tekst kakav bi muška glava mogla složiti jedino ako je genijalna. Ne šalim se, ovoliko suptilno, slojevito prikazati žensku psihu mogu samo veliki pisci.

Budući da su kroz povijest, a čak i danas, dramske spisateljice više iznimka nego pravilo, ženskih je likova u dramskoj književnosti nekoliko puta manje od muških. Malo je dramatičara, poput Čehova ili Tennesseeja Williamsa, koji su bili kadri u jednoj drami ponuditi za scenu više od dva zaokružena i djelatna glavna ženska lika.

Stogodišnja perspektiva

Povijest dramske književnosti muška je povijest, a žene su u njoj obično tek simboli (zla ili dobra) ili objekti (zla ili dobra). U nas je, prije Tene Štivičić, visoku razinu dramskog pisma u kojem prevladavaju ženski likovi svladala tek Lada Kaštelan… Naši dramatičari, muškarci, pak nisu pošli dalje od dva zaokružena i djelatna glavna ženska lika u jednoj drami, uključujući Krležu, Kosora, Begovića i Vidića

Bilo kako bilo, “Tri zime” dosad je najbolji dramski tekst Tene Štivičić (r. 1977.) a napisala ih je evo tucet. Dramaturgija, rekao bih, superiorna. Ne bih rekao fragmentarna, nego snažno uvezana, ali nelinearno. Nemamo ovdje muškoga zaleta, zapleta, navodne kulminacije i oterećenja, nego nas stiže spirala događaja koji se magično pred nama uvijaju tako da ne znamo vode li nas naprijed ili natrag…

Spisateljica iznosi situacije iz života četiriju generacija žena iz naoko više obitelji, ali zapravo - jedne. Početak drame ujedno je njezin kraj i obrnuto. Široka freska obiteljskih odnosa dana je u gotovo stogodišnjoj perspektivi, prikazujući obitelji Amruš, Kralj i Kos u prijelomnim vremenima, 1945., kad ih stiže revolucija, 1990., kad ih opet stiže revolucija, i 2011., kad Hrvatska ulazi u Europsku uniju i ponovno gubi suverenitet.

Zajedničko je mjesto radnje, velika obiteljska kuća što ju je za prve Jugoslavije podigao odvjetnik Amruš. S godinama kuća propada i nakon silnih revolucija traži napokon vlasnika koji će je obnoviti. Koliko je kuća propala, toliko je i obitelj načeta. U kući živi sve do devedesetih godina prošloga stoljeća stvarna nasljednica, Karolina Amruš, a na koncu se otkriva, kad je radnja već istekla, da kuća pripada svima, i nasilno useljenim partizanima, jer je kvaka u još jednom muškom slabiću, zapravo ocu mlade partizanke koja se iz osvete uselila u buržujsku kuću u elitnoj zagrebačkoj četvrti…

Melankolija i prkos

Takozvani višak povijesti kakav krasi Balkan ovdje se reflektira kroza živote snažnih žena, kojima je uvijek, na koncu, od velike povijesti važnija konkretna svakodnevica.

Muški svijet ponajprije predstavlja Vlado Kos, sveučilišni profesor povijesti, degradiran 1990., nepraktičan, djetinjast, ali staložen i pošten. Njega povijest manje razumije nego što on razumije nju. Prepušten samo sebi, on i ne bi mogao preživjeti. Igra ga izvanredno Dragan Despot, koji odmah na početku ove predstave od dva i pol sata (plus stanka) zadaje njezin osnovni ton: melankoliju pomiješanu s prkosom.

Iskrivljeno ogledalo

Redatelj Ivica Buljan uspio je, dakle, precizno otključati tekst. Izvrsna scenografija Aleksandra Denića, iskrivljeno ogledalo iznad scene koje je reflektira, prati osnovnu ideju režije: zrcalnu fresku, ali koliko je atraktivna toliko je i teška za glumce.

Namještaj je posvuda i radnja je posvuda. Kostimi Ane Savić-Gecan markiraju vrijeme radnje. Mnogo se govori po sredini scene, pa se ne čuje sve najbolje, ali nema slabe uloge. Izvrsna je Nina Violić kao starica Karolina Amruš, dajući vedru autoironičnu energiju umjesto staračke drhtavosti. Efektno.

Ksenija Marinković kao Maša Kos daje jednu hinjenu pomućenost, ali i stvarne strahove, Alma Prica kao Monika Vinter oživljuje kajkavski jezik emotivno i precizno, Jadranka Đokić kao Alisa Kos predstavlja suvremenu neurotičarku. Barbara Vicković kao Dunja Kralj daje ženu s muškom energijom. Odlična je mlada Luca Anić kao Lucija Kos. Još igraju Mada Peršić, Silvio Vovk, Bojan Navojec, Siniša Popović, Franjo Kuhar i Mislav Čavajda. Zaumni ukras dvoje su japanskih plesača iz Baleta: Reika Suzuki i Simon Yoshida.

Izdvajamo