Uspjela je prva ovosezonska premijera u Zagrebačkom kazalištu mladih.
Ana Tonković Dolenčić napisala je odličan scenarij za scensku priču o Sherlocku Holmesu. Očito je da rad Sir Arthura Conana Doylea (1859. - 1930.) poznaje intimno, što će reći kao dugogodišnja čitateljica, ponajprije iz sjajnih prijevoda Gige Gračan, pa je iz tih silnih dogodovština što ih je zapravo romantičan Škot ispisivao u ono još sretno doba uoči svjetskih ratova, vrlo sigurno destilirala osnovnu aktantsku shemu i cijelo malo more motiva te ih uvezala u vlastitu priču, konzistentnu, duhovitu i, rekli bismo, pomalo i suvremenu. Slavni detektiv Holmes bori se, naime, sa svojim glavnim neprijateljem, poput njega inteligentnim Prof. Moriartyjem, oko izvora pitke vode, koju zločinac eto želi zatrovati pa prodavati vlastitu flaširanu…
Efektna scena
Redatelj Krešimir Dolenčić odličnom je režijom njezin rad iznio na scenu kao nepretencioznu, humornu, brzu i sjajno dizajniranu, glumački jasnu, alegoriju o borbi dobra i zla.
Među svim njegovim suradnicima, ponajviše se istakla oblikovateljica scenskoga pokreta Blaženka Kovač Carić, uz čije upute su glumci iskrsli kao vješte karikature, nimalo ukočene, i ujedno suočene sa zabavnim izazovima poput prikazivanja, u kratkim intervalima, ljuljanja u vlaku, pa u kočiji, i natrag, preko nevidljivih hupsera, po nevidljivoj cesti…
Scena Tanje Lacko krajnje je praktična, krajnje atraktivna i krajnje jeftina. Ona je zapravo očistila prostor od svega što bi ugrožavalo glavno materijalno izražajno sredstvo predstave, raskošne kostime, gotovo posve vjerne originalnima iz kasne viktorijanske ere na Otoku, što ih je kreirala Tea Bašić.
Niz gegova
U dnu ogoljene, tamne scene, otvara se posebna niša, dovoljna za stripovski zaleđene a potom odleđene prizore što prikazuju rukavce radnje… Po cijeloj pozornici putuju pak maštoviti, izduljeni, visoki, tamni dakako, praktikabli na kotačima koji se pretvaraju u svašta, od pozornice do litice. U tim kombinacijama snažno se razigra ili obilježi promjenu pomno provedena rasvjeta Aleksandra Čavleka i nastupaju najbolji trenutci predstave: kad sve te kontraste i različite jednostavne a efektne postupke sa svjetlom, prostorom, bojama i, da ne zaboravim, živom i decentom glazbom Živka Juzbašića, oplemeni nadahnuta glumačka igra. Redatelj je zapravo veliku glumačku ekipu ravnopravno i redom svakoga sa svrhom uvukao u radnju kroz niz blagih gegova i začudnih promjena, hitro prikazujući mjesta radnje, konkretnim sitnicama ih markirajući, pa sve teče poput teatarske rijeke veoma hitre.
Dakako, ovdje govorimo prije svega o predstavi koja je upravo izvrsna za tinejdžere, dakle izravna je i jednostavna, a prihvatljiva je i, rekao bih odlična, i za svakog odrasloga tko se želi opustiti a da ga pritom ne zaskoči kakva niskost ili glupost.
Uvjerljiv par
Kad smo već kod tinejdžera, njihovim jezikom kazano, bilo je seksi i duhovito, uvjerljivo i napeto, Rakan Rushaidat kao Sherlock Holmes je hit, isto kao i Dado Ćosić kao zlikovac Prof. Moriarty.
Rakan Rushaidat daje jednog teško zgrčenog ali i posve tužno zagledanog antijunaka Holmesa, koji vidno boravi u autističnom spektru. Dr. Watsona, njegova vječitog pomoćnika, žovijalno, opušteno ali i vješto neurotično, igra Filip Nola. Odlično se nadopunjuju i uvjerljivi su kao par, s tim da ponajprije podsjećaju, barem ovoga kritičara, na Don Kihota i Sancha Panzu. Dora Polić Vitez zabavna je Gospođa Hudson, Katarina Bistrović Darvaš odlučno igra Gospođu Turner, Edvin Liverić korektan je kao Gospodin Turner a upravo senzacionaalno dobar, energičan, zarazno smiješan kao ludi njemački znanstvenik Adolf von Herder. Početnica Dajana Čuljak kao Irene Adler lijepo se snašla i lako može dalje, a izdvojimo još Kristijana Ugrinu kao mračno-smiješnog zlikovca Pukovnika Sebastijana Morana.