“Djeca tako brzo rastu kao da se žure umrijeti”, kaže zombi Lothar, jedini od žitelja “Kometa” koji je zaista otišao kozmičkim stazama i relativno je sposoban odgovoriti na pitanje sanjamo li u smrti svoj život. Mnogo je takvih toplociničnih rečenica ugradila Justine del Corte u svoju tragikomediju o esenciji ljudskog bitka, koja će hrvatsku premijeru ugledati 10. ožujka na sceni GDK Gavella u režiji Aide Bukvić.
Glumica, dramatičarka i scenaristica njemačko-meksičkog porijekla (rođena 1966. u Culiacánu u Sinaloi, kao djevojčica s obitelji se preselila u Berlin) Justine del Corte ima onaj dragocjeni postčehovljanski nerv pozicioniranja naoko banalnih zbivanja i karaktera ispod kojih se otvaraju dubinski kopovi nebranjenih duša.
Bečka praizvedba
“Komet” (praizveden 2012. u bečkom Akademietheateru, drugoj sceni Burgtheatera, u zajedničkoj režiji autorice i njena supruga Rolanda Schimmelpfenniga, također poznatog dramatičara i redatelja) počinje ladanjskim partijanjem šarolikog društva dobrostojeće urbane klase. Okupljanje su inicirali supružnici Elisabeth i Arthur (u Gavellinoj verziji igraju ih Nataša Janjić i Amar Bukvić) s ciljem proslave desetogodišnjice njihovog svadbenog pira, učinjenog na istom tom dekadentnom, erotski nabrijanom mjestu.
I kao u nekakvom “snu ljetne noći” kreće rekonstrukcija onog što je bilo, ili kako gorljivo navija Elisabeth: “Stvoriti sebi sretna sjećanja, da sanjam nešto lijepo kad budem mrtva! Ja umnožavam svoja najljepša sjećanja ponavljajući sretne dane. Ja nešto činim za svoju smrt. I za vašu.” Ali, repeticije ne odgovaraju uvijek istini koju priželjkujemo. U tinjajućem kataklizmičkom backgroundu (atmosfere slične “Melankoliji” Larsa von Triera, zanimljivo je da se glavna junakinja filma, koju igra Kirsten Dunst, zove Justine) otvaraju se pukotine samoće, nevjere i vjere, licemjerja, propuštenih životnih vlakova, ruiniranih karijera, žudnje, emocija i žrtvovanih ljubavi...
“Naravno da je ljubav moguća. Uvijek i svugdje”, rekla je Justine del Corte, uoči praizvedbe “Kometa” u razgovoru za bečki Die Presse: “Razlog da u većini mojih komada nije tako, leži u tome što nema dramske vrijednosti bez sukoba. Ni u tragedijama niti u komedijama. Ako napišete komad u kojem je neki sretan čovjek sretno zaljubljen i sve ide glatko, onda će vam ljudi zaspati u roku od pet minuta. Publika ima potrebu suočiti se sa sabljastim tigrom, kao što su naši preci imali to iskušenje. Suočiti se s konfliktima, i ako ih preživimo, to nas čini sposobnijima. To nam je u genima. Dakle, u svim mojim komadima radi se o ljubavi. I seksualnosti. Najsnažnijim pokretačima ljudi.”
Krhka sjećanja
Dramaturška gipkost i britkost nijansirano skladanih lica “Kometa” fenomenalna je ponuda za iscrpnu redateljsku vjeru u glumačke sposobnosti. Tu vjeru s Aidom Bukvić dijele, uz Natašu Janjić i Amara Bukvića, Antonija Stanišić Šperanda, Živko Anočić, Nela Kocsis, Bojana Gregorić Vejzović, Anja Đurinović, Ksenija Pajić, Franjo Dijak, Ivana Roščić, Đorđe Kukuljica. Prevoditelj je Dubravko Torjanac, dramaturginja Marijana Fumić, scenograf Ivo Knezović, kostimografkinja Mirjana Zagorec, autor glazbe Christian Kanazir, scenski pokret radi Blaženka Kovač, oblikovatelj svjetla je Zdravko Stolnik, a jezična savjetnica Đurđa Škavić.
“Kroz začudnu dramsku strukturu, propitujući krhku materiju ljudskog sjećanja, izmjenjujući ironiju i okrutnu iskrenost, ‘Komet’ nemilosrdno rastvara mrežu ljudskih odnosa”, objašnjava Aida Bukvić bogatstvo izazova koje krije ovaj dramski tekst: “Otvaraju nam se ljudi koji pod konstantnim imperativom sreće i forsiranjem savršene slike o sebi, duboko usamljeni i otuđeni, trunu u ljušturi licemjera i egoizma. Ljudi koje u isto vrijeme želimo i mrziti i zagrliti i reći im da će sve biti u redu. No hoće li zaista? I što kada forsiranje i provociranje sreće isprovocira tugu i nesreću? Sve se na kraju može nekako sažeti u, meni najdražu rečenicu ‘Izdrži li čovjek sreću?’”