Glumica, redateljica i rokerica u venama Senka Bulić upravo u svom on the road teatru Hotel Bulić (2014. osvojio Nagradu publike Teatar.hr za najbolje nezavisno kazalište) izvodi završne radove na predstavi prema potresnom tekstu “Lampedusa Beach” talijanske spisateljice Line Prose.
Uoči premijere (11. prosinca na sceni Tvornice kulture) Senka otkriva kako je “kuhala” u sebi bolnu temu izbjegličkog egzodusa:
- Lani sam se odlučila raditi ‘Lampedusu’. Nina Violić mi je predložila tekst koji mi se jako svidio. Poklopilo se više okolnosti. Problem izbjeglica ključno je ne samo europsko, nego i svjetsko pitanje, a nije bio dovoljno kazališno tematizirano. Osobno sam se uključila i u pomoć, imala sam potrebu konkretno pomoći. Na taj sam način vidjela brojne dimenzije koje medijski nisu posredovane. Medijski tretman balansira negdje između suosjećajnosti ili potenciranja panike. Meni se činilo da je bilo potrebno pokazati drugu stranu, nasuprot birokratiziranom, hladnom pristupu, stajalištu koje je, iz straha ili zle namjere, tim ljudima moglo samo otežati, a naša društva moralno, politički unazaditi.
Jeste li radeći ovu priču osjećali opasnost da upadnete u zamke eksploatatorskog?
- Tekst otvara brojne razine. Htjela sam izbjeći teatarski prostor koji sam po sebi nosi nešto što nije organsko. Zato sam i izabrala Tvornicu kulture koja nije određena na taj način. Problematiziram odnos prema drugačijem, na neki način ‘označenom’, a koji neće ostati na razini lažne empatije. Zapravo, nisam htjela da izvedba bude neka vrsta komemoracije. Željela sam prikazati razne društvene kontekste koji dovode do tragedije, a da izbjegnem jeftinu suosjećajnost. Izbjeglički problem smo ogolili u rodnom, političkom, ljudskom smislu. Mislim da odnos društva prema izbjeglicama ponajprije reducira mogućnost da postanu građani. Kroz predstavu tražimo pravo građanstva za te ljude.
Tekst Line Prose začudan je spoj metafizičkog i sirove dokumentarnosti. Kako ste lavirali na toj crti, čemu ste dali prednost?
- Upravo je takva i predstava. Nema jasne linije gdje nešto počinje, a gdje završava. Nema prednosti u istini, ona je uvijek samo jedna, bila metafizička ili dokumentarna.
Nina Violić i vi ste snažne, ekspresivne performerice. Kako ide taj vaš kreativni fajt ‘jedna na jednu’? Ne vjerujem da joj kao redateljica foršpilate, nego...?
- Dugo već surađujemo. Imamo specifičan odnos, topao i profesionalan. Jako volim s njom raditi. Surađivale smo i kao glumice u zajedničkim projektima, igrala je u mojim režijama, a i kad sam vodila kazalište u Velikoj Gorici nosila je glavne uloge. Nina je neuobičajena u našem kazalištu. Volim njezinu slobodu, performerstvo... U svim angažmanima zadržava specifično autorstvo. Htjela sam raditi ovaj tekst s nekim tko ne gradi lik, nego zna nositi svoje privatno meso, tko ima vrhunsko umijeće i trening s kojim artificijelnu poeziju pretvara u najprirodniji ovovremeni jezik.
Izmjene razdoblja između režije i glumačkih angažmana dođu vam kao obnova energije, da ne zapadnete u rutinu?
- Imam potrebu stvarati iz raznih pozicija. S Daliborom Matanićem nedavno sam radila u poziciji glumice i paralelno sam stvarala režijski ‘Lampedusu’, pripremala produkcijski novi projekt... Stvaranje iz više pozicija, glumačke, režijske, producentske, nije mi neuobičajeno. Bitno je da je to moj umjetnički izbor. Ne mogu izdvojiti neku od tih pozicija kao važniju, ravnopravno ih želim. Bitan mi je kreativni impuls, bitni su mi ostali umjetnici s kojima radim. U suvremenom je kazalištu, uostalom, važno poznavati sve aspekte izvedbe ako želite potpun autorski angažman. Moj stalni suradnik je Tomislav Ćurković, vizualni umjetnik iz Rijeke koji je radio scenu i glazbu i s kojim uživam stvarati zajedno. Oliver Jularić godinama radi kostime, uvijek iznenađujuće kreativne i točne. Nikša Mrkonjić mi kreira svjetlo i svi smo mi autorski isprepleteni.