TEATAR

U ZAGREBAČKOM HNK PREMIJERNO IZVEDENA 'ČAROBNA FRULA' Ovacije za suvremeno čitanje Mozartove posljednje opere

    AUTOR:
    • Jagoda Martinčević

  • OBJAVLJENO:
  • 24.11.2018. u 13:02

Nacionalna kazališna kuća ovom predstavom dobila je siguran hit

Ako se želite osjećati dobro, pođite u Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu i poslušajte i pogledajte Mozartovu “Čarobnu frulu”!

Ne pamtim opernu predstavu koja je s toliko topline sišla s pozornice i prekrila gledalište koje je pucalo po šavovima od pljeska i ovacija, ali i nekom suzom, od ganuća onim što se slušalo i gledalo tri sata bez daha na premijeri 22. studenoga. Mozartova posljednja opera sama je po sebi magnet i atrakcija gdje se god pojavi i naša je Opera s njom dobila siguran hit, ali i nešto puno važnije - rijetku dragocjenost kreativnog plamena koji je zapaljen u čast Mozartova genija s prekrasnom porukom svijetu u kojem živimo.

Vječne teme

U nizu najrazličitijih suvremenih čitanja operne literature, često nelogičnih pa i uvredljivih za stare autore, “Čarobna frula” u formi singspiela, starog njemačkog vedrog glazbenog žanra s govorenim tekstom, među zadnjim je djelima za koje bi pomislili da ih je uopće moguće osmisliti s konotacijama današnjice. Doduše, gotovo da i nema opere u kojoj nije riječ o sukobu dobra i zla, ljubavi i mržnje, iskupljenja ili poraza, pa tako i u “Čarobnoj fruli”, koja se bavi tim vječnim ljudskim temama, no scenski ona gotovo uvijek ostaje u gabaritima autorskoga izvornika koji se čini nemogućim pretočiti u bilo koje drugo vrijeme.

Ni jedno drugo djelo operne literature ne obiluje takvim arsenalom zadanih stilskih raznolikosti i malo će si koji redatelj htjeti stvoriti još dodatnoga posla ne bi li “Frulu” učinio drukčijom od drugih. No, redatelj Krešimir Dolenčić učinio je upravo to, komplicirano djelo zakomplicirao je još više s dodanim slojem referenci današnjice i postigavši metaforu metafore koja baš nikoga ne ostavlja ravnodušnim.

Humanističku Mozartovu poruku s elementima masonskoga nauka svog vremena učinio je bezvremenom sačuvavši onaj najpoznatiji vedri sloj opere, ali je bajku o dobrom mudracu, zloj kraljici noći i dvoje mladih koji do ljubavi stižu teškim kušnjama uokvirio crnilom današnjih bezimenih prognanih ljudi, koji predah od nevolja nalaze u slušanju “Čarobne frule” s tranzistora! Među njima su i likovi iz “prave” opere, detaljima udvajanja miješaju se fikcija i stvarnost, da bi u himničkom finalu svi zajedno obgrlili cijelo gledalište u nadi da će svijet nakon teških iskušenja jednoga dana ipak postati bolji. Mozartova je bajka odjednom prerasla samu sebe. Postala je utjeha!

I dok je jedan majstor uredovao na sceni oplemenjenoj blistavom scenografijom i kostimima iz mašte Simona Bejera, obasjanu svjetlom Denija Šesnića i duhovitom koreografijom Lea Mujića, drugi majstor razlistao je gotovo do savršenstva Mozartovu genijalnu partituru. Dirigent Nikša Bareza strastveno je uronio u prebogati kaleidoskop uzvišene, ali i šarmantno jednostavne glazbe prepune znakova i simbola, od kupleta do baroknoga kontrapunkta, od teških akorada upozorenja do brbljavog cvrkuta naivnih i bezazlenih, otkrivajući nam prvi put od kako pamtimo izvedbe “Frule” u Zagrebu, kako sam kaže, misterij ovog vilinskog djela kao najviše emanacije ljudskoga duha.

Skrivena značenja

Svaka Mozartova operna nota uvijek ima i svoja skrivena značenja, u “Fruli” su te note njegovo zbogom ovovremenom ali i vedar pozdrav jednom drugom svijetu. Slično je učinio Verdi u svom “Falstaffu”, no talijanski se operni bard uz pomoć Shakespearea svijetu narugao dok ga je Amadeus uz libreto Emanuela Schikanedera dječački razdragano pozdravio. Tako je ova izvedba i zvučala, nadasve plemenito, razigrano, nasmiješeno, a djelo je nastalo samo tri mjeseca prije prerane Mozartove smrti u 35-oj godini.

Delikatno je svirao orkestar nižući u karakteru jasno razgraničena tempa, oblikujući divna puhačka sola (Taminova flauta/frula, fagot u Pamininoj ariji...), žustro i precizno gudačko znakovlje, napokon, i one čarobne Papagenove zvončiće, kao što je i snažnim zvonom pjevao zbor izvrsnog zborovođe Luke Vukšića, kao što je funkcionirao i duhoviti zvukolik Stanka Juzbašića. Partitura “Frule” doima se možda jednostavno, no samo dirigent i pjevači znaju koliko su izvedbeno teške vokalne zadaće kojima pametni redatelj mora dati muzikalnog prostora da bi se arije otpjevale maksimalno dobro i točno, a cjelina zadržala svoj nemilosrdno žustri ritam. Bareza i Dolenčić poštovali su autora, a solisti su mu se poklonili svim svojim umijećima.

Tko je bio najbolji? Nitko! Svi su bili najbolji, svi iz matične kuće uz jednog jedinog gosta izvanserijskoga basa Marka Špehara, kao izvrsnog Sarastra u svakom pogledu, pa ga stoga i ističem kao prvog među jednakima. Poput dostojanstvenog spomenika Mozartovu naumu, ovaj se plemeniti Sarastro okružio društvom ponajboljih. Tamino i Pamina Tomislava Mužeka i Valentine Fijačko Kobić zračili su srčanošću i nježnošću, oboje dirljivi u kombinaciji svojih lijepih glasova i spontane igre zaljubljenih. Kraljica noći Ivane Lazar dobila je ovacije za svoje besprijekorne “ptičje” kolorature ali i punokrvnu kreaciju zlice.

Solistice zvjezdica

Ozren Bilušić osvojio je prostor i publiku duhovitim, ali ne i preigranim zvučnim Papagenom. Tri kraljičine dame koje je Mozart “kaznio” iznimno teškim dionicama bile su scenski zabavne Kristina Anđelka Đopar, Tamara Franetović Felbinger i neodoljiva Dubravka Šeparović Mušović sa svojim namjerice oblikovanim dubrovačkim izgovorom, tri dobra dječaka-pomagača Gita Erben, Glorija Pinturić i Gita Hajdarhodžić, solistice “Zvjezdica” utrostručile su malog Amadeusa neodoljiva izgleda, pokreta i zapjeva, ljupka Papagena bila je Marta Schwaiger, uz korektne tumače svečeničkih uloga Ivicu Trubića, Sinišu Galovića, Božimira Lovrića i Roberta Palića dok se s razbarušenim negativcem Monostatosom Maria Bokuna, pjevački jako dobrog, scenski malo pretjeralo.

Kombinacija hrvatskoga govorenog teksta i arija pjevanih u njemačkome izvorniku pokazala se djelotvornom uz sve pohvale jasnoj dikciji sviju, što je inače u operi rijetkost, a u žanru singspiela zapovjed. Doista, treba vidjeti i čuti zagrebačku “Čarobnu frulu” u kojoj se svi osjećaju dobro, a publika odlazi ozarena. Rijetkost!

Izdvajamo