Miran Kurspahić (33) ponovno je u Teatru &TD napravio uvjerljivu i dobro pripremljenu predstavu: “Rasprodaja” je dvosatno putovanje kroz povijest Studentskog centra u Zagrebu, odnosno njegovih kulturnih institucija.
Tridesetak gledatelja obilaze, zajedno s trojicom glumaca, prostorije Teatra &TD, Galerije SC-a, SEK-a, MM-a, zatim skladišta, Francuski paviljon, a glumci-vodiči otkrivaju im, često sarkastičnim tonom, zašto cijeli prostor propada. Kurspahić sam glumi u predstavi, no vodeću je ulogu prepustio izučenim glumcima, svojim stalnim suradniciama, Svenu Jakiru i Deanu Krivačiću.
Nadareni i vrijedni
Već sam nekoliko puta upozorio u Jutarnjem da je Krivačić veoma talentiran glumac, a svijetlu sam budućnost poželio i Jakiru. I ova predstava pokazuje da su obojica ne samo nadareni, nego i vrijedni. Sven Jakir posljednjih se mjeseci čeliči kod Jana Fabrea u Belgiji, koji mu je osigurao i smještaj i hranu, ali ne i plaću, i to ga je iskustvo, rekao bih, produhovilo. Jakir izgleda jako krhko, gotovo astenično, no emitira veliku energiju i krasi ga snažan, čvrsto artikuliran glas. I on i Krivačić govore čisto, lijepo i živo, a podjednako su uvjerljivi i kao dramski glumci i kao komedijaši. Svestrani Kurspahić glumi dakako slabije, jer nije izučen glumac, no i on je, usudio bih se reći, barem ravan našemu profesionalnom prosjeku..
Dramaturški okvir čini dosjetka da su gledatelji u stvari potencijalni investitori u komercijalnu prenamjenu cijelog “Bermudskog trokuta” u Savskoj ulici. Prije preseljenja preko Save, ondje je bio Velesajam, a prenamjena, potkraj 50-ih godina prošloga stoljeća, izložbenih paviljona pojedinih zemalja u prostore za kulturnu djelatnost, iz današnje se perspektive doima kao utopija. Povijest Teatra &TD u stvari je povijest urbane i studentske kulture u Zagrebu i njegova sve izvjesnija propast simbolizira propast cijelog našega kulturnog modela zamišljenog u socijalizmu. U socijalizmu je kultura bila podjednako važna koliko i industrija, i iz današnje perspektive to se čini, na žalost, gotovo nevjerojatnim.
No, predstava nije nostalgična i nije moralitet. U prvom “prizoru” publika posjeda uza zidove bivšega SEK-a, gdje trojac izvodi nekovrsni produljeni skeč-predavanje, kojim dokazuju da bi samo uređenje toga prostora stajalo oko 60 tisuća eura, a da se po svakoj ondje odigranoj predstavi, poput Frljićeva hita “Mrzim istinu”, gubi još otprilike 500 eura. Krajnje neisplativo. Glumci ovdje upliću i svoju privatnu biografiju. Oni su također djeca &TD-a, ali i stručnjaci još za ponešto. Tako je Sven Jakir iskusan bauštelac (odlazi na rad u Italiju), koji vlada metajezikom građevine, poznaje materijale i tehnike gradnje, pa potanko iznosi kakvi su radovi potrebni, koliko stoje i slično.
Taj prodor stvarnosti u stvarnost ovdje stvara privid, umjetnost: to je, zapravo, osnovni mehanizam predstave. Suvišnim se čini to što se publici oduzimaju nekakvi bodovi dok napreduju prostorom SC-a. Naime, ako su investitori, suvišno je da budu i turisti ili tek domaći zainteresirani prolaznici.
Složena i poučna
Kurspahić je dosta temeljito proučio povijest Tetara &TD. U predstavu je uključen i video, sa svjedočenjima dugogodišnjih &td-ovih zaposlenika, a osobito zanimljiv ispao je prizor u &TD-ovim garderobama. Glumci nose modnu reviju starih kostima iz teatarskog fundusa, koji također propada.
Predstava koliko hvali toliko i ironizira rad najvažnijih upravitelja toga našega jedinog teatra bez žiro-računa. Glumci igraju, zapravo više imitiraju, Vjerana Zuppu, Mani Gotovac i Natašu Rajković. Ti se izleti u grotesku čine manje uspješnim, no u svakom slučaju ne kvare ovu složenu i poučnu te istodobno laku i burlesknu predstavu.