Makedonski majstor režije vraća se na “mjesto zločina”. Aleksandar Popovski s ansamblom Gavelle radi četvrti put (njegov “San Ivanjske noći” jedna je od najnagrađivanijih predstava u povijesti ovoga teatra), zajedničkim nemirima iščitavaju mračnu tajnu Shakespeareova “Kralja Rikarda III.”
Premijera je u petak, 15. prosinca, a Popovski otkriva što su na tom mukotrpnom a slatkom putu iskopavali iz svojih i naših podsvijesti.
Shakespeareova suvremenost je notorna, ali što možemo reći na koji je način Rikard evoluirao? Ciljevi su mu ostali isti, ali metode?
- Čovjek se razvija tehnološki, ali kao karakter nimalo. Užasno je prepoznavati iste metode koje danas srećemo, 400 godina unatrag u historiji. Kada mu zatreba, Rikard šalje svog PR-čovjeka Buckinghama da razglasi da je njegov brat Edvard možda nezakoniti sin njihovog oca, da je brat razvratan i da malo moli i vjeruje u Boga i da možda nije najveći ljubitelj domovine. Tri svete stvari koje do danas koristimo kada nekoga moramo srušiti, nevjerstvo i izopačenost u seksu, nevjerovanje u Boga i obitelj, i nedostatak domoljublja i patriotskih osjećaja. Notorna suvremenost i aktualizacija me ne fascinira toliko, više mi je za oko zapela tema podsvijesti i savjesti. Shakespeare otvara cijeli jedan svijet u kojem važe zakoni jači od napisanih. Svijet u kojem “strašni sud”, ne u religioznom smislu, čeka kao zadnje odredište sve one koji počiniše zla na zemlji.
Rikardov tjelesni hendikep mora da je već u djetinjstvu izazivao poniženja od drugih savršenih prinčeva. Iz te vrste odbačenosti vrlo lako se kuje alat zločina?
- Moj omiljeni Brechtov stih je “Ajkulama umakoh, tigrove nahranih, pojedoše me stjenice.” Često ga se sjetim kada me iza nekog ugla sačeka stjenica koju sam samo malo prije odbacio kao nedostojnu da je zgazim, gledajući u nebo dolazak zmaja. Dolazim iz Makedonije u kojoj su godinama grizle stjenice. Ljudi frustrirani vlastitim neznanjem i neuspjehom vlastite promašaje pripisivali su uspjesima drugih. Hendikep Rikardov za mene nije fizički. Ovo vrijeme je izašlo iz zgloba i deformirano je. Rikard je deformiran. To je za mene stanje duha, ne tijela. Ta deformacija stvara tu frustraciju. Jednostavno, potreba za sveopćim uspjehom je ostavila milijune neuspješnih. Kako nije bilo mjesta za sve, jer uspjeh je bio samo za najbolje, jednostavnije je bilo sve spustiti na isti nivo. Sad smo svi jednaki, svi popularni. I zalutali likovi po Big Brotherima i veliki kompozitori, i kraljice instagrama i pjesnici velikih rima i patetični štovatelji onoga što ne razumiju i kreatori nevjerojatnih strojeva... Sve u jednu veliku gomilu koja urla glasno.
Kako ste riješili jedan od najzagonetnijih prizora u svjetskoj literaturi, onaj kad Rikard zavodi lady Anu kojoj je ubio muža?
- Shakespeare je stavio dva prizora u dramu koji su vrhunac uzbudljive dramaturgije. Zaprositi ženu na grobu njenog muža kojeg ste maločas ubili. I drugi: zamoliti majku kojoj ste upravo ubili dva sina da vam da svoju kćer za ženu. To je partitura koju sviraju veliki majstori, a ja u Gavellinom ansamblu imam kraljice i kraljeve glume s kojima sam se mogao upustiti u traženje rješenja za ove scene. Rikarda igra Ozren Grabarić. Zanimljivo mi je da smo počeli suradnju tako što je on bio pretvoren u magarca u “Snu Ivanjske noći”. Deset godina kasnije on mijenja “kraljevstvo za konja”. S magarca na konja, dakle... Najzanimljiviji detalji tih scena su finalni pragamtizam likova. Ta ljudska potreba da i pored svega ostavi glavu na ramenima.
Karijera vam je praktički krenula fenomenalnom dramom “Mamu mu jebem ko je prvi počeo” Dejana Dukovskog. Sudeći po situaciji u našim balkanskim državicama, taj se tekst ne bi smio prestajati igrati?
- Ne znam koliko puta sam u zadnjih dvadeset godina čuo u raznim kontekstima izgovorenu upravo tu rečenicu: “Mamu mu jebem ko je prvi počeo!” Kad smo radili dramu ‘97., mislili smo da govorimo o jednom vremenu u kojem je to bilo jedino važno. I da ulazimo u vrijeme kada to neće biti više tema. Da smo to prošli i da je sasvim nevažno da se vraćamo na isto pitanje - ko je prvi počeo? Nego da idemo stvarati svijet u kojem je jedino važno kamo dalje. Da stvaramo a ne da se vraćamo. Kao što vidimo “vade retro” je postalo dominantno stanje naših društava. To je kao makedonsko oro - dva naprijed, tri nazad. Užas!
Svojedobno ste iskazali želju da se preselite u Zagreb, da vam ovdje bude baza teatarskih nemira. Jeste li odustali od tih planova?
- To je bio period kada sam se kandidirao za ravnatelja ZKM-a. Radim već preko dvadeset godina i za to vrijeme prošao sam svijet od Istanbula do Stockholma. Upoznao sam fantastične ljude i stvorio puno kontakata. Moji kazališni koferi su prepuni materijala i činilo mi se da bi bilo dobro da to s nekim podijelim. Zagreb mi se činio kao grad gdje mogu spustiti kofere i stvoriti neku bazu. Baš u tom trenutku su ljudi iz različitih zemalja htjeli investirati novac u nekom kazalištu koje bi postalo međunarodna platforma. Mislio sam tada da bih to mogao napraviti u ZKM-u. Volio bih raditi festival Shakespearea u Zagrebu, na otvorenom. Postoji network koji povezuje ljetne festivale koji pripremaju Shakespeareove drame. Zagreb je fantastičan ljeti. Zašto da ljude guramo u zatvoreno kad se možemo igrati na otvorenom.