Nakon četiri godine izbivanja iz hrvatskih filmova, od angažmana u ulozi Gertrude u filmu ‘Narodni heroj Ljiljan Vidić’, prvakinja Gavelle Anja Šovagović Despot ponovno će se pojaviti u nekom od naslova hrvatske kinematografije. Ovaj put riječ je o novom filmu redatelja Zrinka Ogreste “Ljudi ne mogu letjeti”. Film, koji će se snimati na jesen prati intimne i emotivno kompleksne ženske odnose u čijem su središtu tri generacije - kći, mama i baka (mamina mama).
- Momentalno smo u početnim fazama razgovora, upoznavanja, iznošenja želja, pa i strahova i nedoumica oko uloga. Ono što je meni, međutim, vrlo privlačno u ovoj fazi jest upravo maštanje i uobličavanje glavnih karaktera kojima se bavi ova neobična, pa čak, u nekim svojim dijelovima, i nadrealna priča - najavljuje Anja Šovagović kojoj je to druga suradnja sa Zrinkom Ogrestom nakon angažmana u filmu ‘Iza stakla’ o ljubavnom trokutu s tragičnim završetkom.
Marulovi dani
- Ogresta drži do rada s glumcima pa su i mnogi glumci u njegovim filmovima ostvarili nezaboravne uloge. Sviđa mi se kada redatelj mjesecima prije snimanja ima podjelu glavnih uloga i traži maksimalno obostrano povjerenje. Zasad sam pustila Ogrestu da u tišini napravi osobnu redateljsku pripremu i knjigu snimanja. No glumačke pripreme ionako su svakodnevne i mira nikad nema. Jučer sam, recimo, igrajući ‘Kolovoz u okrugu Osage’ razmišljala i o tome kako je tanka crta između beskrajne ljubavi i jezive agresije u odnosima između majke i kćeri. Neke su žene podređene u svemu kćerima, neke su nemoguće autoritativne, neke su sasvim dovoljne same sebi, a nekima je dovoljno samo to da imaju kćer. Neke kćerima i ne trebaju, a neke kroz kćeri rješavaju svoje komplekse i bolnu životnu prosječnost. Hoću reći, kada glumica dobije ulogu majke jedne kćeri, dobila je cijeli svijet osjećaja, nadanja, razumijevanja, iskrenosti, neiskrenosti, čudesnih obrata, ljubomore, zavisti, promašenih ambicija, neispunjenih šansi, bezuvjetne ljubavi i neizgovorenih očekivanja. Mogla bih pričati danima, međutim, dok traje redateljska tišina, neću reći više ništa - kaže Anja Šovagović koja je aktualno u žiriju Marulovih dana, pred njom je selekcija u kojoj se pojavljuju tekstovi Nine Mitrović, Bobe Jelčića, Mire Gavrana, Ive i Vinka Brešana, Ivane Šojat...
- Na Marulovim danima zanima me je li i u kojoj je mjeri dramski tekst u prednosti nad autorskim projektom. Imam i osobne ozbiljne nedoumice o tome što je to i tko je to autor u kazalištu, a sasvim sam sigurna da sam, kao glumica koja tumači određenu ulogu, autorica svoje uloge. Svi su veliki pisci tijekom povijesti, od Eshila, Sofokla, Euripida, preko Shakespearea, do Molièrea pa i Tracyja Lettsa, bili glumci. Vrlo je nezahvalno govoriti u suvremenom kazalištu, podijeljenom na autorske timove s jedne i glumce s druge strane, o frustraciji glumca koji je zapravo, na neki način, bio prvi kazališni autor uopće.
No, na stranu glumačko filozofiranje, veseli me komparacija dva Gavrana u dvije nacionalne kuće, zagrebačkoj i splitskoj, kao i dvije Nine Mitrović - jednog dramskog teksta za dvoje glumaca i jedne adaptacije filmskog scenarija. - kaže glumica koja je velikim dijelom zaokupljena gostovanjem po cijeloj zemlji histrionske predstave “Famozna” u kojoj igra naslovni lik operne pjevačice koja falša, a ima publiku i koja je bila stvarna povijesna ličnost. Predstava će u kratkom vremenu doseći i 50. izvedbu.
- Kada sam se prvi puta ‘susrela’ s pjevanjem Florence Jenkins, u prvi mah nisam shvatila radi li se o namjernom ili o nesvjesnom falšanju. Međutim, ni danas, nakon više od četrdeset i pet odigranih izvedbi ‘Famozne’, nisam sigurna o čemu se, zapravo, radi. Njezine interpretacije Kraljice noći ili Carmen su osebujna autorska djela u kojima nije važno pjeva li se istančano i sa sluhom već ono što je ‘pjevač želio reći’. A Kraljica noći u Florencinoj izvedbi kostimski sliči na divovsku puricu s pretjerano velikim anđeoskim krilima jer je, tko zna zašto, upravo u tim krilima našla svoju inspiraciju. Ono što je čini posebnom čvrst je stav oko toga da se Mozarta smije, dapače, mora iskasapiti i prispodobiti ograničenim mogućnostima interpretacije, jer će jedino u tom srazu sa ‘smrću autora’, pogotovo ovako genijalnog kakav je Mozart, nastati novo, poludjelo umjetničko djelo - nesavršeno, brutalno smiješno i, srećom, potpuno neopasno.
Florence i Fabijan
Jako je uzbudljivo na svakoj predstavi iznova otkrivati beskrajne potencijale vlastitog glazbenog netalenta jer, bez obzira na to koliko zaista ‘moram falšati’, silna pjevačka taština koja mi ne da mira, čini od mene jednako beznadnu i očajnu pjevačicu kakva je bila i Florence. Svjesna sam ja da ne mogu ni na koji način otpjevati kolorature ‘Kraljice noći’, ali, kunem se cijelim svojim kazališnim iskustvom, da ih na svakoj predstavi najiskrenije želim otpjevati. Mislim da sam u tom svom beznadnom htijenju već naporna i svom predivnom partneru Fabijanu Komljenoviću, jer ga prije svake predstave tjeram na dugačke probe i pri tome poslije svake arije najozbiljnije ispitujem: ‘Kako je bilo?’ Kao da ću dobiti bilo kakav drugi odgovor umjesto veselog Fabijanova smijeha. I kao da u Florencinu slučaju postoji granica između kreacije i karikature! - govori o predstavi zbog koje su je u svakom gradu i mjestu gdje je gostovala dočekala ozarena lica u gledalištu, a napomenut će i da su kolege iz predstave Vanja Matujec, Ivana Lazar, Marija Sekelez, Fabijan Komljenović i Zoran Gogić ekipa snova i inspiracija.
Iduće sezone Gavella bi trebala postaviti komad o Greti Garbo Mira Gavrana u kojem bi Anja Šovagović utjelovila holivudsku divu. Dramu “Tajna Grete Garbo” pročitala je čim ju je Miro Gavran napisao, a bilo je to prije desetak godina.
- Drama do sada nije postavljena na scenu Gavelle premda je stvorena baš za taj scenski prostor. U međuvremenu, odigrale su je dramske prvakinje na pozornicama europskih teatara uz veliki uspjeh jer drama govori o onome nečemu neobjašnjivom - zašto je važno zvati se Garbo? Govori o naporu jedne velike glumice da sačuva krhotine svojeg života i o neispunjenju životne ljubavi koja joj je izmicala svaki put kad bi joj se previše približila. Govori i o iluziji umjetnosti koja pokušava biti život, pa govori čak i o intrigantnim odnosima koje je imala sa svojim suradnicima i suvremenicima. Vrlo, vrlo lijep i inspirativan tekst koji će režirati Ivica Boban, redateljica s kojom sam napravila jednu od najboljih predstava Dubrovačkih ljetnih igara, Držićevu ‘Hekubu’. Mislim da je Ici savršeni redatelj za ovu Gavranovu dramu - govori glumica koja nakon uloge barunice Castelli na Ljetnim igrama nema želja o utjelovljenju novih heroina iz svjetske ili domaće literature.
- Uglavnom sam najbolje uloge odigrala kada sam bila izabrana. Kad sam ja birala, znala sam i grdno pogriješiti, ha, ha, ha - zaključuje.