Sretan sam što mogu napisati: Ivan Leo Lemo napokon je sazrio kao redatelj. To među ostalim znači da je prepoznao rad umjetnosti i da ga prepoznaje i potiče u sudionicima. “Ja koja imam nevinije ruke” predstava je atribuirana kao poetska monodrama.
Predstavlja, na velikoj pozornici Teatra &td (gdje je i publika), Vesna Tominac Matačić. Tema njezina predstavljanja život je i sudbina Vesne Parun (1922. - 2010.), najveće hrvatske pjesnikinje od Ane Katarine Zrinske do danas. Preuzetna tema i rizičan format predstavljanja, rekli bismo.
Trenutak i osoba
Zato je ova živa umjetnina morala ili propasti ili biti izvrsna. A zapravo je jako dobra, a uz neke manje promjene i dosta igre, mogla bi se razviti upravo u izvrsnu.
Za Lemu je možda najvažnije što je prepoznao trenutak i osobu. Ovu predstavu zapravo jedino nije smio pokvariti, budući da je njezin motor odavno bio sklopljen.
Naime, ova monodrama očito je životno djelo Vesne Tominac Matačić, budući da je ona autorica jednog veoma složenog i točnog scenarija o životu pjesnikinje, za naše skučene prilike i odviše nadarene, koji je Lemo još samo dodatno uredio i prepoznao unutarnju točnost njegovih amplituda. Moglo bi se, bez ikakve zadrške, postaviti pitanje: poznaje li i razumije Tominac Matačić djelo i ulogu pokojne umjetnice zapravo bolje nego ijedan zagrebački slavist? Ovdje je pred nama iskrsla sudbina jedne nadarene i preosjetljive osobe koja je onoliko strašna koliko je bila i sudbina ovoga naroda. A u tom narodu, na koncu, najviše su nadrapale žene. I Vesna Parun bila je među njima.
Početak u falsetu
Predstavljanje otkriva brojne, bizarne, mučne i tragične detalje iz pjesnikinjine (auto)biografije, a koji niču iz mreže različitih pjesama, bitnih izdvojenih stihova, i ta dva toka, lirski i pripovjedni, prepliću se točno i nenametljivo.
Glumica, dakako, ne glumi pokojnu pjesnikinju nego dakle predstavlja njezinu sudbinu, čime je rekreira, i govori njezinu poeziju iz ne njezine, nego jedne generalno pjesničke pozicije. Točna i jaka poezija ovdje se čuje kao autentičan glas i najviše što se moglo: postaje jasno da velika poezija nema spola, i kolikogod je sudbina ili su teme Vesne Parun specifično ženski, toliko je njezina umjetnost i njezine su riječi iznad spola.
Glumica počinje veoma visoko, gotovo u falsetu i sljedećih sat i petnaest minuta ona mijenja registre, tempo i tonalitete i pritom ni jednom ne dospije u deklamaciju, a uvijek je razgovijetna i uvijek ima jasan plan igre.
Problem nastaje jedino pretkraj kad se, rekao bih, baš iznose na scenu, nepotrebni detalji iz pjesnikinjinih posljednjih godina, njezina već ugasla, feralovski prekuhana psovka.
Naime, predstava nas vraća daleko u utrobu 20. stoljeća i ovakve kopče u aktualno vrijeme narušavaju i njezinu formu i ometaju njezinu poruku.
Dobar posao
Valja reći da je dakle Lemo napravio maštovit mizanscen, da je lirsko-dramsku potporu dala nenametljiva glazba Ozrena K. Glasera i Zvonimira Duspera.
Velik je i složen posao napravio majstor svjetla Miljenko Bengez, davši, u jednoj osnovnoj, plavoj, i dvije pomoćne boje, žutoj i bijeloj, četrdesetak učinkovitih i s radnjom usklađenih svjetlosnih promjena.