Vladimira Nazora, nagradu za životno djelo Ministarstva kulture, uz još nekoliko kolega, primile su Dunja Vejzović (1943.), Marija Sekelez (1950.) i Nevenka Arbanas (1950.).
Prvi je put Nazora za životni opus u području umjetničke grafike dobila žena, što je logičan rezultat činjenice da su grafiku žene u većem broju u nas počele studirati tek početkom 1970-ih, upravo u doba kad je krenula i Nevenka Arbanas.
Umjetnički nemir
Glumica Marija Sekelez kaže da više gotovo da i nema profesionalnih želja. Iako u mirovini, nema tome niti mjesec dana da je premijerno izvela, a sama potpisuje i dramatizaciju te režiju “Duge u crnini”, autobiografske proze Marine Cvetajeve. “Bila sam trideset godina slobodna umjetnica u najnemogućnijim političkim i životnim situacijama i uspjela nastupiti u više od 3000 kazališnih izvedbi u pedesetak predstava, bila sam producentica u vremenima kad taj pojam kod nas nije ni postojao. Prva reklama neke kazališne predstave na televiziji bila je moja Isadora, prvi jumbo plakati bili su plakati moje Marie Callas.
Prošla sam gostovanja od Mongolije do Venezuele, Izraela, Egipta, New Yorka, Pariza, Londona, Beča, Rumunjske, sedam puta u Španjolskoj, cijelu današnju tzv. regiju...” Dodajmo tome i TV serije, filmove. Šesnaest je godina vodila zagrebački Žar ptica, a sad ima, “umjetnički nemir u mirovini. Ako se pojavi, nakon ‘Oskara i gospođe u ružičastom’ te ‘Duge u crnini’ Marine Cvetajeve nešto tako privlačno, nešto čemu neću moći odoljeti, s istom ću strašću to prihvatiti. No, mene mnogo češće izazovi izaberu, nego što ja njih prepoznam”, kaže.
Dunja Vejzović karijeru je počela u zagrebačkom HNK, ranih 1970-ih dobila je angažman u nürnberškoj Operi, odmah iza toga, sve do 1980. pjevala je u frankfurtskoj operi. Operna primadona izvela je golem repertoar pod ravnanjem vodećih svjetskih dirigenata (Karajan, Kleiber, Mehta, Eschenbach, Maazel, Abbado), zapamćena je i kao nenadmašna wagnerijanka. Vejzović je puno radila i kao glazbena pedagoginja. Od 2015. bavi se i dirigiranjem.
Energično kaže: “Imam i puno želja i puno ideja koje mi je zbog vremena koje mi ostaje nemoguće ostvariti. Za sve to bih trebala još par života. Ali, možda bih mogla snimiti CD rom iz pjevačke pedagogije, sa audio i video primjerima. Postoje snimke rada mojih pedagoga sa mnom. Postoje i snimke satova sa mojim studentima na početku i kasnije. Tu spadaju i opisi grešaka koje sam radila na početku pedagoškog rada. Sve to bi moglo pomoći mladim budućim pedagozima.
Drugi projekt koji me jako zanima i koji predlažem već godinama je operni studio, neophodan mladim pjevačima, kao most nakon akademije i prije nastupa u operi. Govorim o mentorstvu pri probama i nastupima koje im ne može dati netko tko je samo režiser ili samo dirigent ili samo pjevački pedagog. Mislim da bih imala još snage i kompetencije voditi takvu instituciju i bit će još razgovora o tome s intendanticom Dubravkom Vrgoč.”
Granice grafike
Nevenka Arbanas danas je u mirovini, bila je uvažena profesorica na Akademiji likovnih umjetnosti te profesorica na Školi primijenjene umjetnosti. Lani je velikom retrospektivnom izložbom u Klovićevim dvorima naša najpoznatija grafičarka obilježila pet desetljeća stvaranja. Misli da je, profesionalno, “na neki način stigla do kraja, a to može biti i početak rada na drugom nivou. To bi sigurno i dalje zahtijevalo propitivanje gdje su granice grafike. To bi uključivalo i zadržavanje pravila da je manje više.” U zadnjem periodu došla je do akromatske redukcije. “To je kao da imate divnu ženu koja na sebe stavlja previše šminke i detalja koji ju nagrđuju. Redukcija znači pročišćenost, u tome je ljepota.“
Sekelez pamti da je najsretnija bila radeći “Majstorsku klasu Marie Callas”, predstavu koju je producirala i u njoj igrala glavnu ulogu od 1989.: “Prvo zato što sam uspjela dobiti autorska prava, drugo zašto sam s mladim opernim pjevačima i cijelom ekipom, a bilo nas je ukupno devet, uspjela realizirati tako zahtjevnu predstavu koja je pobrala izvrsne kritike kako kod nas tako i i u Parizu i Londonu. Veliki, veliki napor i isto takvo zadovoljstvo.” Velika radost joj je bila predstava o Marini Cvetajevoj.
“Željela sam dokazati i pokazati kako se u najtežim, skoro neizdržljivim životnim poteškoćama stvarati mora. Svoj talenat morate realizirati i pod cijenu života. Cvetajeva nije samo jedna od najvećih svjetskih pjesnikinja, već možda i najtragičnija ličnost koju sam srela u bilo kojoj grani umjetnosti. Ta predstava je ispovijest žene koja je, uprkos tragedijama života, neprestano stvarala. Živjela je u bezgraničnoj bijedi ali je pisala čak i kad je njezina olovka bila duga dva centimetra, rekla je da joj u životu ništa ne treba za sreću negoli pisaći stol i da njezini budu zdravi.”
Vejzović se i danas sjeća vremena kad je prvi put osjetila snagu vlastitog tona, svog izražaja u tonu, pamti tu radost, osjećaj prepoznavanja vlastitog mjesta i ispunjenje.
“Bilo je to u radu sa Hansom Neuenfelsom na Azuceni u Nürnbergu. Tad sam prepoznala enormnu snagu, najedanput su se otvorile moje mogućnosti. Usudila sam se, i to je bilo to! Iz tona u ton mi je sve uspijevalo. Od tog momenta nisam više imala tremu i sa veseljem sam išla u predstavu i tek od tad sam imala veliki uspjeh kod publike.”
Gledajući što joj je opera dala, a što uzela, kaže: “Posao mi je definitivno donio ispunjenje, ali mi je uzeo življenje onog života koji se naziva privatni život. Koncentracija je išla iz predstave u predstavu i kad je bilo većih predaha ta koncentracija nije popuštala. Jednostavno rečeno svaka šuša si dozvoljava bezbrižno piti kavicu sa prijateljima, a pjevač to ne može. To mi je ova profesija uzela.”
Savladavanje prepreka
Sekelez će o kazalištu kao poslu sljedeće: “Moj poziv mi je priuštio mnogo ljepote i mnogo patnje. Biti 30 godina slobodnjak, značilo je nositi se i s užasnim tjeskobama, stalnom egzistencijalnom neizvjesnosti. Ja sam se s time nosila iz dana u dan, posustajala jesam, ali nisam odustajala. Moj je moto bio, ono što je i Rilke napisao, a do toga sam i sama došla - usuditi se, sve je! Promijenila sam 30 podstanarskih soba dok nisam došla do prvog stančića. Ponekad sam se osjećala kao rođeni desetobojac kojem je suđeno da preskače prepreke. Kao ravnateljica sam u kazalištu srela mlade ljude koji su nakon godinu dana slobodnjačkog statusa bili u depresiji od budućnosti. No uza sve probleme, ovaj posao bio je i jest ostvarenje mojih snova.
Vejzović na istu temu kaže: “Naravno da godine donose mudrost. Uz tu sreću da se stvarno sada mogu opustiti jer sam nešto dostigla, godine prvenstveno donose mogućnost relativiziranja svega. Na mene se danas može netko do koga jako puno držim, izderati i iznijeti potpune laži, a da me to ostavi potpuno hladnom. To ne znači da se ne borim za važne i velike stvari.”
Razmišljajući o prednosti godina Arbanas drži da godine “u svakom slučaju donose mudrost. Pa, ako umjetnik uspije iskoristiti to iskustvo za stvaranje novih djela, iskustvo mu omogućuje da radi s lakoćom. Kad imate iskustvo, više se u osnovi ne bavite tehnikom, primjenom alata, već se možete posvetiti u potpunosti ostvarenju svoje umjetničke ideje.“
Da im je dano da danas, kao mlade osobe, krenu ispočetka – kuda bi? Bi li istim putem? “Da, išla bih istim putem, ali s jako puno korekcija. Puno previše toga sam poklonila, kao nekakva rasprodaja velikodušnosti.”, za sebe će Vejzović.
“Kad bi to bilo moguće, željela bih biti pošteđena raznoraznih prepreka i egzistencijalnih i profesionalnih koje su mi oduzimale toliko puno energije, tako da sam kad sve zbrojim zbog njih realizirala samo trećinu svojih mogućnosti i snova. No, i ovako je bilo toga dovoljno. U savladavanju tih prepreka otkrila sam mnoge moje neslućene osobine, koje su me samo obogatile”, kaže Sekelez.
Arbanas ne dvoji da bi i danas činila isto: “Ne bih uopće imala dileme i u osnovi bi krenula istim putem, a znam da na istom putu ima puno raskrižja. Možda nekad sporedni put vodi na provo mjesto, do nove slike.”