.jpg)
Premijera drame “Kiklop” zakazana je za nekoliko tjedana, 22. veljače u Gavelli, u režiji Saše Anočića. Riječ je, razumije se, o “još jednoj” kazališnoj adaptaciji romanesknog remek-djela Ranka Marinkovića, iz 1965., koju supotpisuju Petra Mrduljaš i režiser. Zadatak predstave je rizičan, uostalom kao i svake druge: nezaboravljenu adaptaciju, koju je sačinio Kosta Spaić za vlastitu predstavu u HNK, iz 1976., baciti u ropotarnicu sjećanja ili – propasti.
Malo je onih koji još pamte to davno uprizorenje HNK, ali ima ih. Na sreću, režiser Ivica Buljan dosjetio se i sačinio prije tri godine kolokvij u povodu 40. godišnjice scenske praizvedbe “Kiklopa”. Bio je to skup posvećen Marinkoviću i smjelosti Koste Spaića, ratnog predvodnika zagrebačke “Družine mladih”, koji se uhvatio ukoštac s romanom “Kiklop” svoga kolege s ADU. U pothvatu mu je pomoglo, zacijelo, iskustvo violinista, umjetnika koji je na nebeskom crtovlju objedinio note i riječi, pa je tako lakše ukomponirao roman u austrougarsku škatulju.
Dramaturginja Sanja Ivić izjavila je tada da Spaićeva adaptacija slijedi princip kojim se Marinković koristio u pisanju, a “koji se može nazvati montaža atrakcija ili asocijacija”. Naišao sam, nimalo slučajno, i na izjavu Saše Anočića koji nedavno posredno izriče namjeru da se drži istoga načela: “Pokušat ćemo dočarati roman, ispričati ga na neki filmičan način - scene će biti slagane gotovo filmski...” Ejzenštejnov termin kojim obilježava jedan filmski postupak 1923., a koji je objasnio u istoimenoj knjizi, “Montaža atrakcija”, bio je važan za adaptaciju romana 1976. i ostao je za nju važan ove 2019.
Jedini u gradu
“Mi studenti stajali smo oko (Spaićeva) srebrnog jaguara. Bila je 1977., a u kazalištu “Kiklop”. Gledao sam ga 50 ili 60 puta i kad me profesor Spaić pozvao da uskočim u ulogu Melkiora (1986.), to sam napravio bez ijedne probe, znao sam ulogu napamet”, prisjetio se na navedenom skupu dramski prvak HNK Dragan Despot. Pored njega sjedio je prvi ili praizvedbeni Melkior Tresić, glavni protagonist Marinkovićeva romana: Rade Šerbedžija.
Spaićev jaguar, “jedini u gradu” - drugi je vozio sin jednog autoprijevoznika s Trešnjevke, koliko sam znao - bio je dokaz da daroviti komunist može zarađivati u bijelom svijetu. Pričalo se da ga je Spaić kupio za neke švicarske honorare. Bio je, figurativno, parkiran među fićekima i stojadinima, stršao je baš kao i predstava koju je režiser postavljao na sceni. I roman po kojem ju je radio.
Taj automobil stajao je često tamo gdje drugi nisu mogli stati, odmah pokraj HNK, na Trgu maršala Tita, pokraj šarenih maćuhica. I čekao da završe beskrajne probe. Kako je redakcija Poleta bila u Savskoj, tako smo ga često mimoilazili i razgledali, na putu do “Zvečke”. A 70-ih bio je to rijedak primjerak, vrijedilo je stati i razgledati mu interijer. I sanjati da bismo sami, jednog dana u budućnosti, mogli izvana dovesti slična “kolica”.
Kad su se pogasila svjetla na predstavi “Kiklopa”, mi mladi novinari bili smo nekako dio nje, umišljali smo tako. Isti zanat. Sve dok nije iz tame izronio Šerbedžijin Tresić kao jedan nadnaravni lik iz demonskih vremena uoči Drugog svjetskog rata, jedini suparnik historijskog mraka. Suparnik mišlju i riječju, ali ne i djelom. U tome je bila sva njegova, napokon svačija drama. A zanesena mudrost i laki korak Rade Šerbedžije vodili su nas u neki drugi predio.
Sjećam se glumaca koji su bili kolporteri scenskih novina - je li to bila Večer? Prodavali su ih onako kako je Tomislav Gotovac izvikivao aktualne naslove Poleta, pa Studentskog lista na ondašnjim trgovima. Čini mi se da je i program predstave bio otisnut kao neko “posebno izdanje”. Ludnica se pojavila u impersonaciji književnog teksta kao Tresićevo i zajedničko pribježište. Bila je mudrija i življa od razgovora što su se vodili ispod kandelabera, bila je mračnija od odaja hiromanta - nije li to bio glumac Ivo Kadić.
Bolničke sobe
Ludnica je u hrvatskoj književnosti imala značajno mjesto. Počevši od Krležina javnog ludila zvanog “Kraljevo” i od bolničkih soba njegovih kadeta, kamerada i kadavera preko Marinkovićeve ludnice sve do ludnice Branka Belana. U njoj se ispodogađale naše zemaljske sudbe. Sanatoriji doktora Vranešića i Marinkovića pripadaju istom literarnom odjelu, jedinom mjestu za mirotvorce, izvan groblja. I za mile nam i drage fulirante, dezertere i hofirante.
Kavana je bila jednako važno mjesto romana “Kiklop”, ali i adaptacije Koste Spaića za teatar. Zvala se Dajdam, Kazališna kavana, Kutić, kako god. U njoj su gosti možda više sumnjičavi nego pripiti. Jer, sezona je 1940. - 1941. i drugdje vojnici već stupaju svijetlim stazama iščeznuća. Teško je u dimu razlikovati špicle i plative ljepotice od proroka ili boema. A Tresić je, napokon, boem u suvremenom smislu: jedva spaja kraj s krajem makar radi, to jest piše.
Jedna takva, sumnjiva kavana, koju je nasljedovao filmaš Vrdoljak u filmskoj adaptaciji “Kiklopa” (1982.), morao je, bila je tih davnih godina svojevrsno opće mjesto. Takva je i ostala do vremena prve scenske izvedbe “Kiklopa” u HNK. Urednici Večernjaka upozoravali su me, tada, drugarski da pripazim na “anarhiste” u Corsu, odnosno na to s kime se družim. Pa kad sam jedne večeri u salonu Kluba književnika promatrao šahovsku partiju Franje Tuđmana i Ivana Šibla, sutradan sam bio ponovno opomenut. Kuda idem, koga gledam. Poslije Hrvatskog proljeća kavane su postale opasnije.
Tko je pretpostavljao da su, tada 70-ih, tek počele pripreme za idući rat, za onaj 90-ih. Ali tu je podudarnost režiser predstojećeg “Kiklopa”, Anočić, već primijetio u jednom intervjuu.
Nama, oholim 20-godišnjacima, novinarčićima Drugi svjetski rat bio je predalek i nedokučiv. I ne znam tko je u pred-ratu, koji je Marinković opisivao, prepoznao proroštvo ili trajno prisustvo prijetnje, što se zadržala u memoriji upola mlađih potencijalnih gledalaca.
Prorok idućeg mira
Rat je 1976. bio 20-ak godina iza nas, ali doimao se daleko i nestvarno i nemoguće kao budućnost. Pa je danas opet, recimo, jednako dalek. Promijenilo se puna toga, a opet malo. I tko je prorok idućeg mira? Jedino je sigurno da one još žive vage pred kinom Zagreb više ne postoje, pa ih neće biti, pretpostavljam, u Anočića, kao što ih se posuđivalo i bilo u Spaića. Zreli smo za najnoviju romanesknu adaptaciju. Prošla je varljiva socijalistička propaganda mira.
No kako smo mi kao klinci, da ne velim omladinski novinari, na cesti za Špringer, kako je Milčec prozvao Vjesnik, mogli razumjeti mudrost i zrelost Marinkovićeva Maestra? I kako smo smjeli prihvatiti cinizam i ironiju toga lika, koji je genijalno utjelovio Jovan Ličina? Napokon, bili smo tako mladi da nam je mladi Šerbedžija bio star.
A mogli smo bolje slušati Ličininog Maestra. I bolje zapamtiti prizor u kojem se Maestro oprostio od života; bio je to jedan od najsnažnijih prizora Spaićeve predstave. Maestrovo samoubojstvo, pa njegov mokraćni luk do tramvajskih žica, sadržavao je ovdašnji životni i historijski krug, jednako tako biološki.
Upoznao sam “barba” Ranka Marinkovića polovicom 80-ih godina, s povodom. Pripremao sam tada dokumentarac o Augustu Cesarcu, te sam ga htio zamoliti da kaže pokoju riječ o njemu. I ne znam više tko mi je rekao da su njih dvojica bili više od spisateljskih kolega, da su bili prisni. U svakom slučaju, naš razgovor u kazališnom kafiću HNK bio je daleko od “Kiklopa”, posvećen drugoj, navedenoj temi.
Premda je veliki pisac smjesta odgovorio negativno na moju molbu zato što nije želio stati pred kameru, proveli smo stanovito vrijeme u razgovoru o Cesarcu. U tako zanimljivom razgovoru da sam ga naposljetku “žicao” da mi dijelove razgovora ponovi samo za magnetofon, pa ću ga “podmetnuti” pod Cesarčeve fotke.
Kasnije sam shvatio da bi se cijeli naš razgovor mogao “svesti” na neke dijelove ili tenzije “Kiklopa”. Jer, o čemu smo razgovarali? O 1941. u Zagrebu, o tragičnoj smrti Cesarca, koji je bio zatočen u Kerestincu. Bilo je neizvjesno gdje i kada su ustaške vlasti ubile Augusta Cesarca, ali bilo je izvjesno da je bio na meti žbirova koji su krstarili gradom i “prebacivali” se na novu, nadolazeću vlast.
U svakom slučaju, Marinković je bio jedan od Cesarčevih prijatelja i kolega koji su bili upoznati s opasnošću što je prijetila poznatom piscu. Doznao sam da je Cesarec, tražeći izlaz iz Zagreba i Hrvatske, pokucao na vrata Kaptola. Tražio je kardinala Alojzija Stepinca. A je li ga susreo ili nije, to mi autor “Kiklopa” nije mogao reći.
Ali to je, zapravo, atmosfera u kojoj se živjelo. Topla i domaća. Koju je pisac upisao u roman. Od nje Melkiora Tresića nije mogla spasiti fatalna Vivijana, pa ni nimfomanka, kako god se zvala.
Želim sreću novoj adaptaciji i predstavi “Kiklop” Saše Anočića. I Marinković i Spaić zavrijedili su nasljednike. Teret leži na cijelom ansamblu koji čini dvadeset i osam glumaca, ali posebno na nekima među njima: Franji Dijaku (Melkioru), Draženu Kühnu (Maestru) i Filipu Šovagoviću (hiromantu Atmi).