Zašto nemamo teatar posvećen domaćim živim piscima? Je li nam potreban? Stavio sam ta pitanja nedavno na stol u razgovoru s članovima žirija za dodjelu godišnje glumačke nagrade u zagrebačkom HNK, koji se napokon sustavno okrenuo i živim autorima. Akademik Boris Senker i profesor na zagrebačkoj ADU Darko Lukić razmišljaju slično: dovoljno imamo kvalitetnih dramskih spisateljica i spisatelja da se takva ideja ostvari.
Nagrade smo dodijelili glumici i glumcu za uloge u hrvatskim tekstovima, a osobit povod za razgovor bila je hrvatska praizvedba drame Tene Štivičić “Tri zime”.
Poznato je, svjetska praizvedba bijaše u Londonu, jednoj od kazališnih prijestolnica svijeta, i bijaše uspješna. Inače je posve nevjerojatno da bi se drame hrvatskih autora igrale na Otoku, a još nevjerojatnije zvuči činjenica da bi Tena Štivičić, da je ostala ovdje, teško tako brzo izgurala na scenu te svoje “Tri zime”, koje imaju triput više likova nego prosječan suvremeni komad. Eto, bolje da je prvo pokušala u Londonu.
Ugledne nagrade
Tena Štivičić (r. 1977.) autorica je desetak dramskih djela i ni jedno od njih nije toliko slabo da ne bi moglo na repertoar. Većina tih tekstova, međutim, vjerojatno neće za cijela autoričina života biti prikazano u Hrvatskoj više od jednom.
A što znate, primjerice, o Ladi Kaštelan (r. 1961.)? Kad je zadnji put izvedena koja njezina drama? Ako što prevede s grčkoga, to će i naći put do scene, ali, primjerice, njezin izvanredan komad “Posljednja karika” igrao je samo jednom, u Gavelli devedesetih godina prošloga stoljeća…
Već pomalo impozantan dramski opus Ivana Vidića (r. 1966.), gotovo dvadeset dramskih tekstova, jedva je dotaknut na sceni. Gotovo nijedan Vidićev komad u protekla više od četvrt stoljeća nije zaigrao u Zagrebu dvaput. Slična sudbina prati i Filipa Šovagovića (r. 1966.), a jedini koji je prošao nešto bolje, “ušao u modu”, jest Mate Matišić (r. 1965.).
Već pak za Pavu Marinkovića (r. 1967.) gotovo da niste i čuli. Jednako kako ste jedva čuli za Asju Srnec Todorović (r. 1967.) Piscima izvan Zagreba još je teže. Lijep opus, pola tuceta drama vrlo željnih scene, napisao je Splićanin Elvis Bošnjak (r. 1971.), piše već gotovo dvadeset godina, a u Zagrebu je malo tko i čuo za njega. Spominjem u ovome tekstu jedino ponajbolje naše spisateljice i spisatelje, ovjenčane uglednim nagradama u inozemstvu i ovdje, koji imaju iza sebe najmanje četiri zanimljiva dramska teksta, aktualna dakle, ona koja se tiču i nas i ovoga vremena i prostora.
Gavranov primjer
Koliko hrvatske kazališne institucije ne vole svoje dramatičare najbolje dokazuje Miro Gavran (r. 1961.), koji je zarana shvatio da će najbolje biti da pokrene vlastiti teatar. Eto tako, danas je uspješan jer igra samo sebe, u Hrvatskoj i Slovačkoj podjednako! Drugoga načina u Hrvatskoj za pisca i nema. Ili će se sam gurati ili ga neće biti.