Holivudske zvijezde koje su se rano povlačile sa scene jer su smatrale da više nisu dovoljno lijepe vjerojatno bi joj zavidjele. Jer s godinama na kazališnoj sceni njezina privlačnost ne jenjava.
Barbara Vicković (1971.), već četvrt stoljeća glumica zagrebačkog HNK, proteklih desetak godina zapažena u TV serijama, u posljednje je vrijeme jedno od glumačkih lica koji su nositelji najgledanijih predstava središnjeg teatra. Igra Dunju Kralj u “Tri zime”, dadilju u “Ljudima od voska”, Marijanu u “Tko pjeva zlo ne misli”...
- Da. Igram u hit-predstavama zagrebačkog HNK. ‘Tri zime’ je bio, a i još je apsolutni hit za koji se dugo tražila karta više. Tu se gotovo sve poklopilo, od izvrsnog teksta, odlične glumačke i autorske ekipe do Buljanove režije. Ponosna sam da je publika dolazila i po nekoliko puta gledati ‘Tri zime’. Sljedeći tjedan smo s predstavom u Beču i tamo ćemo proslaviti 50. predstavu - najavljuje Barbara Vicković.
Posebno je, napominje, sretna što je Hrvatsko narodno kazalište postalo vodeće hrvatsko kazalište s pogledom prema Europi, da je publika to prepoznala i da onamo dolazi s velikim i pozitivnim zanimanjem.
- Dosta je faktora zaslužno za to, ali izdvojila bih gđu. Vrgoč, intendanticu, kao najzaslužniju za te promjene.
‘Ciganin, ali najljepši’
Uskoro je čeka nova premijera. U predstavi prema romanu Kristiana Novaka “Ciganin, ali najljepši” zaigrat će ženu Milenina brata. Milena (Nina Violić) je rastavljena, blizu pedesete, ostala je i bez posla, i u nju se zaljubi mladi Rom Sandokan (Filip Vidović). Prema romanu, njezin lik trebao bi biti predstavnik konzervativnog svjetonazora...
- Moglo bi se reći da sam u romanu predstavnica konzervativnog društva koja nimalo ne rezonira s Milenom i zbog nerazumijevanja joj je lakše ne voljeti, da ne kažem mrziti Milenu. Stroga, odrješita, pomalo šefica u svom braku... izazov za mene. Roman Kristiana Novaka mi se jako svidio i pitala sam se, dok sam čitala, kakva će biti dramatizacija i može li se to uopće dramatizirati i prilagoditi za teatar i scenu a da se ne izgubi atmosfera romana i ljepota misli i opisa. Pročitavši dramatizaciju ostala sam bez teksta.
Trenutno se intenzivno bavimo međimurskim jer ja sam taj dio ekipe koji govori međimurski, a kako sam ja porijeklom Dalmatinka, mislila sam da će mi puno teže ići. Iznenadila sam samu sebe s kojom lakoćom svladavam otvorene i zatvorene vokale te posebnu rečeničnu melodiju koja je specifična za Međimurce. Ono što me dodatno inspirira na radu je duboka analiza lica i scena, gotovo do psihoanalize svakog lika, što je posebnost Ivice Buljana kad se radi predstava - o novoj će premijeri.
Dojam je da se posljednjih godina razvija u glumicu koja ima vrlo razrađenu unutarnju dimenziju igre i s pomnim minimalizmom glume prema van.
- Ovo ću shvatiti kao kompliment i to da ste me baš tako vidjeli govori i o vama. Hvala. Osobno mislim da što je čovjek bliži samom sebi i što je autentičniji ima veću šansu biti dobar i u onome što radi. Čini mi se da moj osobni razvoj i rast prati i moj profesionalni rast. Ivica Buljan ima u svemu tome svoju ulogu, da.
TV serije
Mnogo je razloga za optimizam, s obzirom i na redove ispred kazališta koji su se dogodili kada je otvorena blagajna za studeni i prosinac.
- ‘Tko pjeva zlo ne misli’ je predstava koja se proda čim izađu na webu datumi izvedbi. Isto je i s ‘Orašarom’. Redovi za karte me vesele, ali se isto pitam zašto se čeka u redovima pokraj živog interneta. Ljudi se valjda još vole družiti, pa makar i u redu.
U zagrebačkom HNK je od 1993. godine, dakle četvrt stoljeća. Bila je Shakespeareova Lady Macbeth, Eunice u “Tramvaj zvan žudnja”, Gundulićeva Dubravka, Shakespeareova gđa Montecchi, Olga Warronigg u Krležinu “Sprovodu u Theresienburgu, “Lola” u Kraljevu... Kad je riječ o televiziji i filmu, ponajviše se afirmirala kroz serije, “Kud puklo da puklo”, “Zabranjena ljubav”, “Sve će biti dobro”, “Villa Maria”.
- Kad pogledam unatrag, pomislim da sam mogla i više snimati, ali život je preda mnom, zar ne? Nepopravljivi sam optimist. Da, činjenica je da me široka publika povezuje s televizijskim serijama i telenovelama i to je u redu. Televizija je medij koji volim i kojem se uvijek rado vraćam. Posebno zadovoljstvo mi je bilo raditi s Rukavinom u “Kud puklo da puklo”.
Na kazališnim daskama kostimografija se uvijek trudi naglasiti njezinu pojavnost.
- Bez lažne skromnosti, kostimografima je jednostavno raditi sa mnom jer je mene lagano odjenuti. Moja iskustva su da vole raditi sa mnom. Dobro nosim svoje kostime. Volim svoje kostime, dobro se osjećam u njima, kostimi mi pomažu da karakter koji igram još više razumijem. Kroz odjeću možemo mnogo toga pročitati o ljudima. Meni se čini da ja izgledam u skladu sa svojim godinama. Dok smo mladi gotovo svi smo lijepi jer za mene je mladost sama po sebi lijepa. Kad uđemo u zrelost i kada se krenu događati promjene, treba ih prihvatiti i znati se nositi s tim. Nikako se ne bismo trebali zapustiti. Osobno mislim na svoje tijelo i njegujem ga, kako iznutra tako i izvana. Redovito vježbam i uživam u tome. Posljednjih pola godine zaljubila sam se u boks. Iskreno uživam u učenju nečeg novog u životu. Nemam neku posebnu tajnu, samo sam odlučna u tome da se želim osjećati dobro, unatoč svemu.
O djeci i braku
Ima dvoje djece, 18-godišnjeg Frana i šestogodišnjeg Matiju, tolika razlika nosi posve drugačije teme...
- Žongliram. Vodim se instinktom, iskustvom, činjenicama, znanjem. Šaltam se iz jedne priče u drugu. Učim od svojih sinova tako da ih nastojim čuti i razumjeti. Trudim se, dajem što mogu. Trudim se biti prisutna, volim ih.
Barbara Vicković ima dva braka iza sebe. Kako se vidi u emotivnoj sferi u budućnosti, jesu li joj dosadili brakovi?
- Direktno ću vam odgovoriti na pitanje: ne, nisu mi dosadili brakovi. Nije brak odjevni predmet pa da mi dosadi. Mogu govoriti o iskustvima u te dvije dvije bračne veze. Moje iskustvo me je naučilo da je jedini odnos na koji pristajem onaj u kojem dvoje ljudi dobrovoljno odluči biti zajedno, zajedno rasti u tom odnosu kako bi se razvijali ponaosob i zajedno te na taj način postali bolji ljudi. Ništa manje od toga me ne zanima. Pronašla sam način da na svoje brakove ne gledam kao na promašaj, to bi za mene bio životni gubitak, a oni to svakako nisu. Mnogo sam naučila onda kad sam pristala učiti - tumači.
Voli svoj ansambl i ljude u njemu. S nekima je bolja, a s nekima manje.
- Teško mi je govoriti o prijateljstvu, ali imam neke ljude na koje računam i oni na mene. Jako se dobro slažem s njima, ali nisam ih odabirala, naprosto su mi dani. Moji prijatelji su izvan mojeg posla. Nemam puno prijatelja, bolje reći prijateljica. Svedu se na prste jedne ruke, ali su zato dugogodišnja prijateljstva koja mi puno znače.
Najbolji trenutak
Koji je najbolji profesionalni trenutak koji je doživjela u posljednjih godinu dana?
- Prije godinu dana gostovali smo s ‘Tri zime’ u Izraelu i cijelo gostovanje, uključujući i zemlju, Tel Aviv, Jeruzalem, narod, publiku, ostavilo je snažan dojam na mene. Bilo je to jedno od dojmljivijih gostovanja, a imala sam ih jako puno - završava Barbara Vicković.