REZIME

ZAVRŠAVA IPAK USPJEŠNA KAZALIŠNA GODINA Događaj sezone bio je Šovagovićev Tesla

Završava sezona u zagrebačkim kazalištima. Uspješna iz perspektive ovoga kritičara utoliko što su i ove, kao i lanjske godine, promovirana djela domaćih pisaca u većoj mjeri nego inače.

Kazališni događaj sezone jest predstava “Tesla Anonimus”, nova drama Filipa Šovagovića u njegovoj režiji, praizvedena nedavno u Dramskom kazalištu Gavella. Šovagović je poduzeo “nemoguće” i uspio. Prikazao je, i široj publici prezentno, kakav bi mogao biti um jednog genija i kako teče nepravocrtno razmišljanje.

Mladi glumac Marko Petrić kreirao je prvog Teslu pamtljivoga nakon Šerbedžijina televizijskog i filmskog. U ovoj predstavi ulazimo u svijet iza ogledala, gdje se događaji odvijaju simultano a vrijeme teče i unaprijed i unatrag. Tesline misli ovdje su tek gubitak za kapitaliste i nada za bezazlene i potlačene.

Šovagović govori o okrutnosti i gluposti ljudskoj na toliko suptilan i nenametljiv način da ti se čini kako je njegov Tesla više čovjek nego što je to itko pomišljao. Njegovo čudaštvo ovdje se nadaje kao jedini mogući put, ako ne k istini onda barem k spoznaji.

Zagrebačko kazalište mladih praizvelo je pak dramatizaciju romana Kristijana Novaka “Črna mati zemla” u režiji Dore Ruždjak Podolski. Redateljici je to možda najbolji rad dosad, velike zasluge idu i dramaturgu Tomislavu Zajecu, a kajkavski govor nakon dugo vremena prirodno i zvonko širi se s moderne zagrebačke pozornice kao autentičan i moćan.

U Hrvatskom narodnom kazalištu praizvedeni su pak “Ljudi od voska”, dramski triptih Mate Matišića u režiji Janusza Kice i s Goranom Grgićem u glavnoj ulozi.

Predstava je izazvala nezapamćen interes zagrebačke publike i praktički za svaki izvedbu trebalo je ulaznicu rezervirati. Takvo što se u Zagrebu nije dogodilo desetak i više godina.

Sve tri predstave, a i teksta, govore, nakon svega, o našoj suvremenosti, mentalitetu, predrasudama i željama. Čak bi se mogla naći zajednička tema ove tri predstave, koje sam izdvojio među tucetom njih po domaćim tekstovima: hrvatski jal. Hrvati su toliko jalni jedni prema drugima da predstave među njima postaju popularne jedino ako naslute da se tu netko demistificira i da se nekome, eto, “skidaju gaće”.

A ovdje se redom demistificiraju: znanstvenici, učitelji i psihijatri. Bolje ne može. Šovagović pokazuje kako moral i novac nikad nisu išli ruku pod ruku, a kod nas nikad i neće, kao što neće ni u Americi. Novak pokazuje kako rado gazimo najslabije, pogotovo ako se usto pozivamo na vjeru i domovinu. Matišić pokazuje kako ni vlastitu obitelj ne znamo zaštititi od trača i propasti, a u tuđem oku uvijek brzo pronađemo iglu premda u svom ne možemo ugledati ni brvno. I kad se smijemo sami sebi, mislimo da se smijemo drugima…

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo