Glumac i pedagog Zlatko Crnković umro je u 76. godini od infarkta, zapravo od tuge za nedavno preminulom suprugom Lukrecijom. Mučan je dio novinarskog posla pisanje nekrologa: teško je umaći frazi i ponavljanju jer smrti ionako neće ponestati.
Napravio je Zlatko Crnković više od 150 kazališnih uloga, glumio u gotovo 40 filmova... Predavao je studentima zagrebačke akademije scenski govor, predugo godina honorarno, od 1959., a do smrti studentima na splitskoj kazališnoj akademiji.
Tužna linija
Dulje od pola stoljeća s pomnjom je recitirao najbolju prijevodnu i domaću poeziju, podjednako zaduživši Jesenjina i Krležu, čije je Balade Petrice Kerempuha režirao u Dubrovniku davnih 60-ih godina prošlog stoljeća sa svojim studentima... Od 1968. predavao je scenski govor i na Odsjeku za fonetiku zagrebačkog Filozofskog fakulteta i bio je, zapravo, s Tonkom Lonzom, naš glavni autoritet za scenski govor u drugoj polovici 20. stoljeća...
Imao je (zapravo, ima!) zbilja osobit glasovni organ, bariton širokog raspona, no tvrd i taman. U njegovoj intonaciji čula se zapravo uvijek jedna tužna, reklo bi se smrkla linija, a izgovor je bio, suprotno, radosno melodiozan i eksplozivan.
Poput djeteta
Rođeni čakavac, Kastavac, glumački sazrio u još posve kajkavskom Zagrebu, svojski je izdrilao i četveroakcentski štokavski standard s dvije duljine, pa je u njegovu scenskom govoru odzvanjala ta unutarnja “borba” voluminoznih vokala protiv odsječnosti štokavske prozodije bez koje glumac ne može, primjerice, igrati grčki, rimski repertoar ili klasični francuski repertoar...
Zlatko Crnković bio je markanta pojava, ali ujedno i jako skroman i, rekli bismo, skrušen, pa ga je ta neobična kombinacija snage i suzdržanosti nekako uvijek činila apartnim u odnosu na prevladavajuću glasnu gomilu, od koje je, dakako, imao mnogo moćniji glas. Ta Crnkovićeva suzdržana snaga bila je očito snažno emotivno uvjetovana. Crnković svoj glumačko život očito nije dijelio od privatnoga, pa i javnoga. Potraga za ljubavlju, i njezino pronalaženje, u Crnkovićevoj je životnoj režiji uvijek bila konkretna stvar.
Nisu svi glumci emotivci, premda će bez emocija propasti svaki, i rijetki su oni koje će emocija direktno odvesti u smrt, kako na sceni, tako i u životu. Zlatko Crnković upravo je bio takav glumac, cjelovit i suzdržan, povučen i iskren poput djeteta.
Među kazališnim ulogama koje je ostvario obično se kao najznačajnije ističu ove: Križovec u Krležinoj glembajevskoj drami “U Agoniji” 1969., zatim Aurel u “Ledi” 1971., trećoj drami te Krležine trilogije, Don Fernando, đavolski vješt pop u “Kiklopu” Ranka Marinkovića, 1976., u režiji Koste Spaića 1976..
Značajne uloge
U Shakespeareovu “Hamletu” zaigrao je malo manje vještog spletkara Klaudija, i naslovnu ulogu Držićeva “Dunda Maroja” 1981, u režiji Ivice Kunčevića. Igrao je i u našoj kultnoj predstavi iz 70-ih, “Hamletu iz sela Mrduša Donja” iz 1971. u Teatru &td, u režiji Božidara Violića, pri čemu je zaigrao možda najtežu ulogu, učitelja Škunce.
Stariji televizijski gledatelji svakako ga pamte kao Vena iz igrane serije “Kuda idu divlje svinje”, a mlađi ga se možda sjećaju kao Suca iz igranog serijala “Bitange i princeze”, sezona 2005.
Najmlađi gledatelji čuju pak njegov glas u cjelovečernjem crtiću “Legenda o medvjedu”, gdje sinkronizira glas pripovjedača…