HUCKLEBERRY FINN

‘BIJEG JE ZAHVALAN ZA PISCA, ALI JAKO NEZAHVALAN ZA ČOVJEKA’ Bekim Sejranović o nadahnuću za svoju novu knjigu

    AUTOR:
    • Mirjana Dugandžija

  • OBJAVLJENO:
  • 12.11.2015. u 18:21

Ranko Šuvar / CROPIX

Cijelo putovanje na kojem se zasniva njegov autobiografski roman ‘Tvoj sin Huckleberry Finn’, kaže, potraga je za samim sobom

Čak i među piscima s ovih područja koji znaju biti razbarušene pojave, pisac i prevoditelj Bekim Sejranović je ipak kralj džungle.

Onako okat i crn, “kao crni Ciganin”, kako je sam za sebe jednom napisao, kao da privlači na sebe i što bi htio i što ne bi. Čas je u Oslu, čas u Ljubljani, Zagrebu, čas brodi Dunavom i Savom, čas je u braku, a onda čuješ da se rastao ali ima slatko dijete s curom s kojom i nije bio u braku. Uostalom, upravo je objavio autobiografsku knjigu “Tvoj sin Huckleberry Finn” (nakladnik V.B.Z) i mnogo je toga ondje iz njegova burnog života pohranjeno, pa makar Bekim tvrdio da i nije baš sve istina.

Autor je nekoliko poluautobiografskih – nek mu bude - knjiga; dobitnik nagrade Meša Selimović. Zadnje tri godine proveo je u Sloveniji, gdje je dobio kćer sa Slovenkom, i kad je ta veza pukla, vratio se u Norvešku, a sad je u Zagrebu. “Lakše viđam kćer, a i drago mi je jer već više godina želim boraviti na prostorima bivše Jugoslavije. Netko kaže ‘region’, ‘zapadni Balkan’, ali da je to samo izbjegavanja pravog termina. Pišem za Jutarnji list, radim nekoliko prijevoda. Odem u Norvešku da vidim stariju kćer, a i kad sam, onako, bez dinara. Tamo radim kao sudski tumača i sad je ondje izišao ovaj roman, na norveškom, i kritike su izvrsne.”

Život na rijeci

U romanu postoje dvije paralelne radnje, Japanac Moku, Norvežanin Petter i Bekim krenuli su ploviti, do Crnog mora, nisu stigli, ali su usput doživjeli zgode i nezgode,baš poput Hucka Finna. “Na nekoj umjetničkoj razini život i literatura se moraju ispreplitati. Čovjek treba pisati o onome što ga opsjeda. A dolazak do Crnog mora je neka moja stara fiksacija. Odrastao sam u Brčkom, na obali Save. Imali smo brodicu, otac mi je bio kapetan riječne plovidbe, tako da me vodio k sebi na brod, kad ste klinac od 10, 12 godina to je nešto prelijepo.”

Bekim Sejranović završio je srednju pomorsku školu u Bakru. Voli rijeke. “Rijeke su te koje spajaju i razdvajaju.” Riječna plovidba je čitav jedan svijet tih ljudi koji tu žive na svojim brodicama, splavovima, pecaju, nema nacionalizma. Dok se na kraju ne pokaže da nema mjesta na planeti koje nije kontaminirano. Glavni junak pokušava pobjeći iz civilizacije, koju “zovemo stvarnost” koja je njegov “najgori neprijatelj”. Sve dok ne otkrije da je i sama rijeka “klopka”.

“Bijeg je zahvalan za pisca, ali jako nezahvalan za čovjeka. Cijelo putovanje na kojem se zasniva ova knjiga je nekakva potraga za samim sobom. Htio sam proputovati čitavim Balkanom da vidim što je to što me još uvijek za njega veže. Ali, taman kad junak pomisli da je u miru sam sa sobom, pojavi se neka policija kojoj si sumnjiv, ili je naizgled miran turist – četnički vojvoda i to je to: ‘plovidba je samo jedna od klopki.’

Tako da se osjećam strancem svugdje, to sam uzeo i za moto knjige, da ‘možeš biti potpun samo ako na čitav svijet gledaš kao na stranu zemlju’. Originalni Huckleberry Finn pridružuje se na kraju Indijancima. Za mog junaka nema Indijanaca, ali našao sam izlaz i napisat ću nastavak”, najavljuje Bekim Sejranović.

Strah i ljubav

Nema toga što u romanu nije opisao: riječne ribe, ptice i kukce, ade i snažne struje,strah i ljubav – i ta je ljubavna priča, priznaje, istinita, i nije mu bilo lako u njoj, jer se još uvijek nije “odljubio”, a kad jednom doživiš veliku ljubav, onda je pokušavaš naći u svima ostalima, što je, naravno, uvijek bezuspješno. No, što ga nagoni da piše o drogiranju, i to ne usput, nego kao jednoj od bitnih tema knjige? “

Jednostavno je to, te supstance koje danas nazivamo drogama su dio mog života. Pokušao sam pisati iskreno, bez da ih veličam ili osuđujem. Ali ljudi su se navikli da književnici piju, ili puše, dok se o drogama malo piše. Ima, nisam ja prvi, pisao je Damir Pilić pa Vladimir Arsenijević. Ne možeš pisati o današnjem modernom svijetu, a da se ne dotakneš te supkulture koja je nastala na rave partyjima. I droge koje su se tad pojavile, tipa MDMA, ecstasy, speed, amfetamin, itd.... Jedino kad pijem sam potpuno čist. Počeo sam piti sa 15 godina,a do 22, 23 godine sam bio pijan svaki dan, bio sam mlad, nisam imao posljedice. Ali, došle su: bolovi u želucu, gastritis, i na kraju sam dobio rak na želucu. Tada sam počeo pušiti hašiš koji mislim da mi je spasio život, jer prije, pio sam svaki dan 2-3 litre vina, najgoreg... Jedino na heroinu nisam bio, jer kad ste na heroinu, onda vam više ništa drugo ne treba.”

Sejranović piše polaganom rečenicom, bez eksperimenata i hermetizma.

Prekasno za religiju

“Dugo sam tražio glas za ovu knjigu, htio sam da bude drugačija od mojih knjiga ‘Nigdje, niotkuda’ i ‘Ljepšeg kraja’. Izmislio sam lik koji vam u isto vrijeme ide na živce, ali vam ga bude i žao. Jer kao sve je super, ali on se mora još i puknut...Pripovjedač kaže da ne zna ni on sam zašto, to mu dođe kao nekakav prijatelj, ljubavnica koja ga neće ostaviti, ali zahtijeva svoje. U mojim godinama moje tijelo to više ne podnosi...Kad odem na rave party ili zabrijem, treba mi pet-šest dana da dođem k sebi; sve dulje traju oporavci. Ali ja se nadam da ću prestati. Čak bih volio postati religiozan, to je na neki način legalna droga, da, eto ‘opijum za narod’, furaš je preko svih granica, ne šteti tijelu, malo budeš zatupljen... Ali mislim da je malo prekasno za to, previše sam toga vidio, previše knjiga pročitao.”

Izdvajamo