INTERVJU S KNJIŽEVNICOM

ALINA BRONSKY U romanu 'Posljednja ljubav babe Dunje' piše o starim ljudima koji se vraćaju umrijeti u ozračeni Černobil

FRANKFURT AM MAIN, GERMANY - OCTOBER 15: Alina Bronsky pictured at the 2015 Frankfurt Book Fair (Frankfurter Buchmesse) on October 15, 2015 in Frankfurt am Main, Germany. The 2015 fair, which is among the world's largest book fairs, will be open to the public from October 13-18. (Photo by Thomas Lohnes/Getty Images)
Getty Images

Alina Bronsky

Tamo u selima oko Černobila danas nema ni štakora, jer “štakori trebaju smeće, svježe i masno smeće. Štakori trebaju ljude”. Tako u romanu “Posljednja ljubav babe Dunje” rusko-njemačke autorice Aline Bronsky, što ga je u nas u izdanju Naklade Ljevak prevela Anda Bukvić Pažin, pričajući o svom povratku u ozračenu zonu u prvom licu pripovijeda nekadašnja medicinska sestra, jedna od uglavnom starih ljudi koji su odlučili - ozračeni čekajući skori, a zapravo i ne tako izvjestan kraj - da ako već trebaju umrijeti, to učine kod kuće, od koje su nakon eksplozije u nuklearci otišli preko noći u proljeće te 1986. godine.

Baba Dunja zna da povratkom u zonu neće viđati kćer niti imati goste, unuku koja odrasta u Njemačkoj, premda gaji dirljivu ljubav prema djevojčici, upoznaje tek preko fotografija, a u tom svom Černovu okružuje se ljudima koji si pokušavaju napraviti život tamo gdje za živjeti nije. Godine prolaze, ne pamti kad je zadnji put bila prehlađena, vid joj polako slabi, ali i dalje čuje izvrsno, telefona tamo nema, kćerino pismo čita svaku večer prije spavanja, sve dok ne stigne novo, i tako u krug. S vremenom se u selo vraća sve više ljudi pa se i život ponešto - komplicira... Alina Bronsky hrvatskim je čitateljima poznata i po romanu “Najljuća jela tatarske kuhinje”.

Zašto roman o babi Dunji?

- Došla mi je ta baba Dunja iznenada, u doba kad nisam namjeravala pisati baš ništa, nego uzeti godinu dana slobodno. Naletjela sam slučajno na dokumentarce i novinske članke o ljudima poput babe Dunje, najvećim dijelom starcima koji se vraćaju u ozračenu zonu, u sela u okolici Černobila. U to sam doba pročitala i razmišljanja Elizabeth Gilbert koja opisuje snagu i nezavisnost, otpornost starosti.

Puno ih je, takvih koji su se vratili?

- Nisam više sigurna, mislim da su postojali podaci o oko 200 ljudi koji su s vremenom otišli natrag, u ozračenu zonu.

Jeste li i sami otišli vidjeti kako to tamo izgleda, upoznati te ljude?

- Nikad, a i neću. No, kad je roman objavljen, javili su mi se deseci ljudi koji su turistički bili u Černobilu. Neki su dolazili i na promocije moje knjige, tražili autogram i rekli da su to zapravo čitali dok su bili u zoni. Dakle, knjiga putuje dalje negoli ja.

Što mislite o tim turistima koji u sve većem broju odlaze u Černobil i u zonu?

- Mogu razumjeti da su fascinirani lokacijom na kojoj se dogodila takva katastrofa. Ima ljudi koji žele osjetiti, omirisati, dotaknuti te tragove nesreće. Dok god time ne nanose štetu drugima - u redu. To nije moj način putovanja, ja putujući ne tražim avanture, dapače - pokušavam ih izbjeći.

Odrasli ste u Rusiji, doselili se davno u Njemačku, pišete na njemačkom. Kako taj “dupli” identitet utječe na ono što pišete?

- Moja je prošlost ruska, moj svakodnevni život njemački. Ne mogu odvojiti ta dva dijela sebe, niti sam Ruskinja niti Njemica - negdje sam između to dvoje, sretna što živim u Berlinu gdje je normalno da, kad odvedete dijete na igralište, čujete razne jezike.

Sigurna sam da moj dvojni identitet utječe i na ono što pišem. Osjećam se više kao promatrač nego što bih bila da nemam to iskustvo emigrantice. Pisanje mi općenito uglavnom ide lagano, gotovo da i ne predstavlja napor. U trenutku kad mi postane napor, uzimam pauzu - odem objesiti rublje da se suši ili ispuniti poreznu prijavu.


Besplatno se prijavite na portala Jutarnji.hr

Izdvajamo