ZAGREB - U jednom selu već desetljećima ne žive nikakve životinje. Legenda kaže da ih je odnio misteriozni duh Nehi koji kruži selom kad padne mrak.
Odrasli o gubitku šute, a djeca brzo nauče da je pametnije ne postavljati pitanja. Oni koji se ne žele odreći sjećanja - poput žene koja svaki dan baca mrvice za golubove, starog ribara koji se strasno svađa sa strašilom u svom vrtu ili učiteljice koja djecu uporno “podučava kako izgleda medvjed, diše riba ili kakve zvukove ispušta hijena noću” - smatraju se čudacima, usamljenicima koji su izgubili zdravi razum.
Povremeno se, ipak, usude postaviti pitanja, poput djevojčice Maje i dječaka Matija koji se zapute u šumu u potrazi za odgovorima.
To je u najkraćem sadržaj djela “Iznenada u dubini šume”, najnovijeg prijevoda izraelskog pisca Amosa Oza izdanog uči njegovog zagrebačkog gostovanja. Suvremena bajka za djecu ili alegorija za odrasle inspirirana je pričama koje je piscu pričala njegova majka Fania koja se ubila 1951. kad je njezin sin imao 12 godina. Europska Židovka, naime, nikad se nije privikla na život u novoj zemlji, u Jeruzalemu. Njezina replika Europe u pustinjskim predjelima nije bila moguća, a trauma nestanka, gubitka, paralizirajućeg straha - za nesretnu ženu bila je prevelik teret.
S djetetom o tome, naravno, nije mogla pričati, ali dio svojih strahova, tuge, čežnje, pogleda na svijet ponekad mu je prenosila zamaskirane u priče i bajke.
U svom remek-djelu, autobiografskom romanu “Priča o ljubavi i tmini”, o pričama koje su ga formirale kaže: “Čudne su bile te priče moje majke, zastrašujuće, a ipak su ulazile u srce, prenapučene špiljama i tornjevima, napuštenim seljanima, mostovima s jednostrukom ogradom prekinutima na sredini iznad ponora. Njene priče nisu bile slične pričama koje su tada u drugim domovima pričali djeci.
Nisu bile nalik na priče ostalih odraslih ljudi. Ni na one priče koje sam ja pričao svojoj djeci, ni na ove koje pričam svojim unucima. Priče moje majke vrtjele su se u krug, i bile su kao obavijene maglom, nisu počinjale početkom niti su dobro završavale, nego bi bljesnule u polumraku, vrtjele se oko svoje osi do vrtoglavice, iznenada izbijale iz magle, zapanjile te ti niz leđa spustile hladne srhe pa potom opet iščeznule u tmini još prije no što si mogao razabrati što ti se zbiva pred očima.”
Akteri priča bili su, primjerice, medvjed koji je posvojio mrtva dječaka, šumski zloduh koji se zaljubio u šumarevu ženu, duša kočijaša Nikite koja se vratila iz svijeta mrtvih da očara i zavede kćer njegova ubojice, ali i snovita bajka o selu u kojem nestanu životinje.
ZAGREB - Slavni izraelski pisac Amos Oz (1939) gostuje u Zagrebu 17. ožujka u organizaciji njegovog stalnog hrvatskog izdavača Frakture i Izraelske ambasade, a istog dana nastupit će na tribini Razotkrivanje koje u kinu Europa vodi Srećko Horvat. Gostovanje europske i svjetske književne zvijezde sasvim sigurno je jedno od najvažnijih književnih gostovanja posljednjih godina.
Djela Amosa Oza, naime, prevedena su na četrdeset jezika, dobitnik je niza prestižnih nagrada, a već godinama se navodi kao jedan od najizglednijih kandidata za Nobelovu nagradu.
Brojni prevodi
U najutjecajnijim svjetskim medijima redovito objavljuje eseje o politici, književnosti i miru. Poznat je i kao jedan od utemeljitelja “Peace now”, legendarnog izraelskog mirovnog pokreta, te nepokolebljivi zagovornik mirnog rješenja židovsko-arapskog sukoba.
Na hrvatski su prevedena brojna njegova djela, “Crna kutija”, “Kako izliječiti fanatika”, “Moj Michael”, “Pantera u podrumu”. No, ovdašnje čitatelje potpuno je razoružao “Pričom o ljubavi i tmini”, autobiografskim romanom o velikim povijesnim prevratima, stvaranju države; ushitu i razočaranju koje prati ideale, preobrazbi dječaka zadojenog nacionalizmom u buntovnog i oporbenog mladića intelektualca, pisca i mirotvorca. Paralelno, priča je to o piščevom suočavanju s prošlošću, majčinim samoubojstvom i očevom šutnjom.
Bajke kao inspiracija
U intervju za Jutarnji, govoreći o tom romanu, istaknuo je: “Da bih uopće napisao tu knjigu, morao sam doći u neke godine, imati određenu vrstu iskustva iza sebe. Odnosno, tek kad sam mogao gledati na svoje roditelje kao da su moja djeca, a na svoje djedove i bake kao da su moji unuci, krenuo sam pisati.”
U izdanju Frakture uskoro će biti objavljeni i Ozova knjiga “Iznenada u dubini šume”, o tajanstvenom selu u kojem iznenada nestanu sve životinje, inspirirana bajkama koje je piscu pričala njegova majka.
Ozova fikcionalna djeca odlaskom u šumu pronalaze odgovore, ali ne odgovore koji bi im omogućili da dugo žive i dobro im bude na zemlji.
Nema utopijske vizije izoliranog svijeta,magičnih rješenja ili besprijekornih moralnih nadbića, lišenih zlobe. No, paralelno je “Iznenada u dubini šume” tekst kojim se slavi prijateljstvo, hrabrost, ljudski nagon da ne spušta glavu pod zabranama i ne vjeruju dominantnoj istini. Dio kritike bajku je zbog toga što je zapravo jedina dominantna emocija, ona golemog gubitka, protumačio kao alegoriju o holakaustu, o odnosu prema kolektivnoj i osobnoj traumi, užasu potisnutog.
Trebaju li djeca čitati ovakve bajke? Apsolutno. “Iznenada u dubini šume” posjeduje sve sastojke dobrih proza za djecu: suptilnost emocije, snovitost atmosfere, nudeći materijal za stvaranje novih svjetova. Sve ono čemu je i djeci i odraslima teško odolijeti.