NOVI ROMAN

Ante Tomić: Da moram birati, prije bih se odrekao knjiga nego novina

    AUTOR:
    • Adriana Piteša

  • OBJAVLJENO:
  • 14.01.2010. u 16:56

ZAGREB - Kolumnist i novinar Jutarnjeg lista nedavno je objavio roman “Čudo u Poskokovoj Dragi” koji je u par mjeseci postao hit prodan u nekoliko tisuća primjeraka - što je bio i slučaj sa svim njegovim dosadašnjim romanima.

S Tomićem smo razgovarali o novom romanu, humoru pod prisilom, poziciji pisca i odnosima na književnoj sceni.

Za napisati vlaški remake filma “Sedam nevjesta za sedmero brace”, sami ste rekli, treba se ne obazirati na uvjerljivost priče, napustiti zakone po kojima funkcionira svijet i sasvim se prepustiti infantilnoj realnosti mjuzikla. Koliko je trebalo vremena?

- Meni puno. Nekome drugome, talentiranijem ili discipliniranijem, možda bi bilo lakše napisati priču, ali mene je baš namučila. Krenuo sam pisati slaboumnu priču s nevjerojatnim likovima i bio je veliki izazov ostati u istome registru, othrvati se normalnosti, da se čitatelj do zadnje stranice čudi kakav ja mogu biti kreten.

Što bi se iz ove knjige stvarno moglo dogoditi u stvarnosti? Koja bi od ljubavnih priča bila moguća? Ona starog Joze?

- Malošto bi se zaista moglo dogoditi, ali ljubav izuzimam od toga. Što se ljubavi tiče, mislim da ništa nije nevjerojatno.

Je li citat koji se navodi na početku bio početna inspiracija ili je tek naknadno ubačen?

- Steve Earle je singersongwriter kojega obožavam, a pjesma koju citiram, “Copperhead Road”, svakako je jedna od inspiracija. Citatom sam, osim toga, htio kazati kako je posrijedi priča koja se može dogoditi svugdje, u Dalmatinskoj zagori, Crnoj Gori, na Siciliji ili među rednecksima u Kentuckyju, gdje god imamo neke lude brđane koji sačmaricama dočekuju predstavnike vlasti što dolaze iz doline. U Earleovoj pjesmi junaci se obračunavaju s poreznicima i policijom, a u mene zarobljavaju inkasatore. Ono što mi je došlo naknadno jest prekrasno otkriće da copperhead znači bjelouška. Podudarnost da Steve Earle pjeva o Bjelouškinom Putu, a ja imam Poskokovu Dragu, konačno je presudila da se tih nekoliko stihova moraju naći na početku knjige.

Kad će neka glupa žena dobiti mjesta u romanu? Ili je to već pitanje stava?

- Kad počnem pisati ženske likove, uvijek mi one nekako ispadnu pametnije, dosjetljivije i odlučnije od muškaraca. Ne bih umio objasniti zašto mi se to događa. Ako možda i bih, nisam siguran da je to nešto o čemu bih pričao za novine.

U “Čudu” se spominje Slobodan Prosperov Novak. Čime je on zaslužio ulazak u knjigu?

- Bobo Novak je drag prijatelj. Jednu večer u konobi Hvaranin razgovarali smo o nečemu, ne sjećam se više je li bilo o književnosti ili ženama, jer s Bobom se uvijek krasno razgovara ili o književnosti ili o ženama, i ja sam pomislio kako bi bila zgodna fora da ga moji junaci sretnu na ulici i požele mu dobru večer. Tek tako, ni zbog čega. Inače, mislim da je Bobo Nečastivi. Gdjekad se u snovima susrećem sa Gospodarom tame i on je uvijek rječit, oštrouman i zabavan, krupan pedesetogodišnji gospodin u crnom kišnom ogrtaču, veoma nalik Bobi Novaku.

Kad bi se vrijeme moglo vratiti - biste li nešto promijenili u romanu“Ljubav, struja, voda i telefon”?

- Promijenio bih sve što sam ikad napisao. Pet minuta nakon što sam poslao tekst za novine, pljesnem se dlanom po čelu i pomislim kako je neka rečenica trebala drugačije zvučati, a o knjigama da i ne govorim. Kada mi dođe paket knjiga od izdavača, uzmem primjerak i stavim ga na policu i više ga ne diram. Bojim se, ako otvorim i krenem čitati, naći ću nešto što mi se neće svidjeti, a što je knjiga starija, moje je mišljenje o njoj sve nesigurnije. I to je, mislim, prirodno.

Ja više nisam ona osoba koja je prije devet godina napisala “Muškarca bez brkova”, a “Ljubav, struju, vodu i telefon” bolje da mi i ne spominjete. Makar, opet, Vinko Brešan je prije nekoliko mjeseci u Kerempuhu napravio prekrasnu predstavu po tome tekstu. Ugodno me je iznenadilo kako sam neke stvari zgodno složio.

Koje povlastice uživaju pisci u Hrvatskoj? Koliko je daleka željena pozicija Barbare Cartland?

- Književni uspjeh dramatično je promijenio moj život. Što bi Rambo Amadeus rekao: “Otkako sam došao do slave i para, puštaju me preko reda da kupim cigara”.

Na promociji ste rekli kako se želite odmaknuti od književnog svijeta? To uglavnom svi govore, zašto se nitko stvarno ne odmakne?

- Mislim da ja već jesam po strani. Ne guram se za stipendije, ne tražim financijsku pomoć za prijevode, ne zanima me biti u antologijama ili predstavljati domovinu na književnim sajmovima u inozemstvu. Nađem li se u društvu pisaca, obično se dosađujem.

Tračevi o malicioznim odlukama žirija uglednih književnih nagrada, tko je precijenjen, a tko podcijenjen autor, tko je koga otjerao s fakulteta i u sitnu uru mu u restoranu Društva književnika prijetio batinama, sve me to ostavlja savršeno ravnodušnim.

Ima, istina, ljudi koji su mi dragi, ljudi poput Miljenka Jergovića, Slobodana Prosperova Novaka, Aleksandra Flakera i Julijane Matanović, ali, općenito uzevši, ta labava društvena struktura što se zove hrvatskom književnom javnošću, tih nekoliko stotina pisaca, izdavača, kritičara, profesora i novinara, što se strastveno svađaju oko stvari u kojoj nema ni istinskog ugleda, ni moći ni para, zaista živi mimo mene i mojih interesa.

Dosadi li biti duhovit - kad se to očekuje?

- Dosadi, naravno, ali to je moj posao, za to dobijam plaću. Mnogi za novac rade kudikamo dosadnije i mučnije stvari i mislim da bi bilo dosta nepristojno da ja, u toploj i suhoj sobi, bez radnog vremena i šefa koji me kinji ako se nisam na vrijeme vratio s pauze, cmizdrim nad sudbinom.

Što je bolje - pisanje knjiga ili pisanje u novinama? U današnjem kontekstu?

- Novine svakodnevno postaju sve užasnije, površnije, gluplje i moralno neosjetljivije, ali još uvijek me neviđeno uzbuđuje da će u subotu stotinjak tisuća pročitati moj tekst, a da su mnogi od njih zapravo pristojni, dragi, pošteni i pametni ljudi do čijeg mi je mišljenja stalo. Mogućnost da im se redovito, brzo i izravno obraćam smatram velikom povlasticom i, da moram birati, prije bih se odrekao knjiga nego novina.

Izdvajamo