Na hrvatskom ovih dana izlazi roman “Ribari” (prijevod Mirna Čubranić, izdavač Hena.com), veliki prošlogodišnji hit u anglosaksonskom svijetu koji se od ostalih naslova izdvaja već činjenicom da roman dolazi iz afričkog, uz to još i subsaharskog pera, iz te goleme “regije” snažne književne tradicije za čiju su literaturu gore spomenuta velika tržišta i izdavači (ne)zainteresirani gotovo jednako koliko i hrvatski nakladnici. No, Chigozie Obioma s “Ribarima” je lani ušao u finale Man Bookera, dapače postao i najmlađi autor (28) koji je ikad stigao nadomak te bitne nagrade. Kad dodam i da su nigerijskom piscu “Ribari” prva knjiga, njegov je uspjeh još začudniji. Obiomino se ime nalazi i među najutjecajnijim intelektualcima svijeta u izboru Foreign Policy Magazinea. Britanski je žiri tako lanjske jeseni kontemplirao nagradu dati romanu koji je u neku ruku metafora, poetična, ali upečatljiva kritika britanske kolonijalne okupacije Nigerije. U posljednje se dvije godine, kako je poznato, dobitnik Man Bookera traži ne samo među autorima iz Ujedinjenog Kraljevstva i zemalja Commonwealtha nego među svim piscima, bez obzira na njihovu nacionalnost, čije je djelo napisano na engleskom i objavljeno u Velikoj Britaniji.
Pompa oko ‘Ribara’
“Najvažnija stvar koju pisac može priželjkivati jest da ga čitaju. Velika je stvar da sam uopće objavio knjigu”, nedodirnut je i neimpresioniran medijskom i inom pompom koja se, kad je već mislio da su svi zaboravili na njegov roman, digla oko “Ribara”. Hollywoodski producenti zanimaju se za ekranizaciju romana. Isti bi trebao biti postavljen i u kazalištu. Knjiga je objavljena početkom 2015., nakon što su ga odbili, kako kazuje, “nebrojeni izdavači po cijeloj Americi”.
“Znam da se puno njih nije nastojalo tek rutinski, nabrzinu, riješiti mog rukopisa; razni su mi urednici govorili da im se roman jako svidio, redali su superlative, isticali da je priča odlična, ali sve to uzalud, jer na kraju bi uvijek rezolutno poručili da je neće uzeti zato što za takvu temu u Americi ne postoji tržište. Govorili su mi i da je problem što nema nikakve poveznice sa Zapadom, jer cijela se priča događa u Africi, u njoj nema nekakvog migranta, ‘nekoga tko bi spojio tu Afriku i Zapad’. Govorili su i da bi zapadni čitatelj bio zbunjen nekim dijelovima romana, napose tamo gdje imam elemente fantazije, neku vrst magijskog realizma. Čitatelji u Africi, pak, ‘Ribare’ čitaju kao vrlo realističan roman, uključujući i one dijelove gdje spominjem magiju i to bitno proročanstvo jednog luđaka koje na neki način odredi sudbinu aktera priče. Jer Afrikancima je magija legitimni dio realnosti”, rekao mi je Obioma.
Makar nema veze s njegovom literaturom, na samom početku razgovora dotaknuli smo se gladi što vodi do smrti. Ovih su dana svjetski mediji objavili alarmantna upozorenja da Nigeriji, toj petoj najmnogoljudnijoj zemlji svijeta, prijeti glad. Tko crpi resurse zemlje koja leži na naftnim izvorima, kako je moguće biti gladan u zemlji nafte? “Te najave gladi su sasvim realne. Točno je da imamo te goleme zalihe nafte, manje je poznato da imamo i snažne, obrazovane elite, konačno, zemlja smo u kojoj je čak 70 milijuna ljudi mlađih od 75 godina. Ali, mi nismo svoji gospodari, nego poligon za bogaćenje stranih ‘investitora’”, pojasnio je.
Nigerijci su najmnogoljudnija afrička, etnički vrlo raznolika nacija, narod okupljen umjetno kad su Britanci 1914. u zajedničku državu ujedinili sjeverni i južni nigerijski protektorat. “Nigerija je ideja nametnuta od Britanaca - kada su oni crtali državne granice, nije ih zanimalo što o tome misle ljudi kojima su namijenili da žive unutar tih granica i imaju li ti ljudi što zajedničkog međusobno, postoji li neki bitan integrativni faktor na temelju kojeg bi mogli stvoriti tu ‘nigerijsku naciju’. Dva najveća tamošnja plemena, Yoruba i Ibo, nekad u prošlosti gotovo da i nisu imala kontakt, a Britanci su ih ugurali u zajedničku državu. To je na nekoj simboličkoj razini isto kao i proročanstvo luđaka o kojem pišem u mojem romanu, a koje se pokaže relevantnim. Zašto mi uporno opstajemo pod tom britanskom idejom nigerijske nacije? Nikad nas nitko nije pitao da odlučimo”, kaže autor te dodaje da su Nigerijci “artificijelna nacija”. Nigerija nam je strana jer ona je ideja stranca.
Braća i luđak
“Ribare” je smjestio u svoje rodno mjesto, Akure, protagonisti su četvorica braće, jedan drugome “od uha do uha”, najstarijem je 15, a najmlađem devet. Kad se otac seli u drugo mjesto, gdje ga odvodi posao u Centralnoj banci Nigerije, a majka sama preuzima brigu o djeci, dječaci kriomice počinju odlaziti na rijeku koju lokalno stanovništvo smatra ukletim mjestom. Proročanstvo luđaka s ulice koji kaže da će brat ubiti brata, taj biblijski motiv, postaje okosnica priče.
Autor čitatelju ostavlja zaključiti što je moćnije i važnije - proročanstvo luđaka ili činjenica da je dječak povjerovao u njega. “Čuo sam priču o ženi s Floride koja je imala dobar brak. No, gatara joj je iz šalice ‘pročitala’ da će se razvesti. Uznemirena, vratila se kući i ispričala to mužu. On je odvratio da su to gluposti koje treba što prije zaboraviti, oženjeni su pet godina, vole se i njiho je brak čvrst i na zdravim temeljima. No, žena se stalno vraćala na tu temu, pa su se vremenom počeli oko toga i svađati, dapače, sve više i više. Na koncu je to povuklo za sobom konflikte i oko drugih stvari te stvarno završilo razvodom. E sad, ima li ta gatara stvarno moć vidjeti budućnost ili je žena postala žrtva autosugestije kojoj nije mogla pobjeći? Slično je i u mom romanu. U Africi su prilično praznovjerni, rijetko tko misli da sam kroji vlastitu sudbinu.”
Protiv autoriteta
“Ribari” su dijelom suvremena alteracija o Kainu i Abelu, dijelom parabola, elegija Nigeriji, pojednostavljeno rečeno i prkos dječaka prema očevu autoritetu, bankaru koji zagovara dio vrijednosti zapadnog svijeta, želeći materijalno bolju budućnost za svoju djecu, ilustrira stav lokalnog stanovništva prema tuđinu koji nameće strana pravila. Luđak koji proriče da će brat ubiti brata zapravo je slika britanske kolonijalne vlasti. Dolazi stranac, čudak koji stiže izvana, ali on diktira drugačije uvjete ponašanja, bratska se ljubav pretvara u rivalstvo, čak mržnju. “Jer, kad su Britanci stigli na naše tlo, Afrikanci su im se smijali, doimali su im se baš poput luđaka, ti ljudi koji su vjerovali u jednoga boga, dok mi imamo boga za kišu, boga za munju, boga za vjetar... Bilo je puno toga što je bijelce u očima Afrikanaca činilo luđacima, a na kraju su ih ti luđaci porobili, nametnuli svoje vrijednosti. Britanci su u Nigeriji odredili budućnost više generacija, stotina milijuna ljudi. No, i mi smo odgovorni. Američki povjesničar Will Durant kaže da jedna civilizacija ne može biti uništena izvana, samo iznutra. Da mu Afrikanci nisu povjerovali, i tako dali moć, bijeli čovjek nikada ih ne bi uspio porobiti”, uvjeren je Obioma.
Za lik luđaka Abulua iz svojeg romana, čovjeka koji izriče strašno proročanstvo o bratoubilaštvu, Obioma kaže da “ne zna bi li ga žalio ili mrzio. Jer, on zapravo kao da i ne shvaća koliko je maliciozno to što govori. Slično je s Britancima. Svake godine BBC pošalje novinare da snimaju dokumentarce o paradoksu Nigerije, te bogate, a tako siromašne zemlje, i onda njihovi analitičari o tome snatre koješta, većinom suštinski ni ne shvaćajući koliku je štetu njihova zemlja nanijela toj istoj Nigeriji.”
Gorljivi čitatelj
Spoznaja da priče stanuju u knjigama, da su zapisane i tako zauvijek sačuvane, govori, do danas je ostala jedno od najveselijih otkrića u njegovu životu. Kao osmogodišnjak, devetogodišnjak često je po nekoliko dana provodio u bolnici, malaričan. Otac bi sjedio pokraj njegova kreveta, pričao mu priče. “Jednom sam ga, kod kuće, ne u bolnici, upitao da mi ispriča neku priču, na što mi je on pružio knjigu i rekao: ‘Evo ti, pa čitaj’. Tako sam otkrio da je jedna od meni najfascinantnijih priča koje mi je pričao zapravo iz te knjige. Bila je to knjiga Amosa Tutuola ‘The Palm-Wine Drinkard’, prva afrička knjiga prevedena na engleski jezik. Bio je to jedan od ključnih trenutaka u mom životu. Do tada sam mislio da je moj otac čovjek koji ima u sebi more priča, a onda sam shvatio da više ne moram čekati na njega, da do priča mogu sam kad god to poželim. Od tog sam trenutka gorljivi čitač”, kaže.
Rastući u obitelji s dvanaestoro braće i sestara, u zemlji u kojoj se i danas jasno osjeća britanski utjecaj, od jezika nadalje, čitao je, priča, Shakespearea, Miltona, baptističkog propovjednika iz 17. st. Johna Bunyana, bio je fasciniran grčkom mitologijom. Priča kako je tri mjeseca čitao “Odiseju”, tada 14-godišnjak, jer je pravilo bilo da knjigu nije smio iznijeti iz knjižnice. “U Zapadnoj se Africi jako malo čita. Kod nas kažu da, ako želiš nešto sakriti, stavi to unutar korica knjige. U Nigeriji postoje samo tri izdavačke kuće koje stvarno funkcioniraju.”
Obiome je upravo završio novi roman “Sokolar”, još nije objavljen, ali u Guardianu je objavljen autorov ekstenzivan članak o temi iz koje je roman, o njegovu studiju na Cipru, posredno i izrastao.