ZLATKO KRILIĆ

AUTOR OMILJENIH LEKTIRA NAKON 17 GODINA IMA NOVU KNJIGU 'Knjigu o Kubi nisam planirao, ona se jednostavno dogodila'

    AUTOR:
    • Patricia Kiš

  • OBJAVLJENO:
  • 16.09.2019. u 23:46

Zagreb, 090919.
Ivanicgradska.
Zlatko Krilic, pisac.
Foto: Ronald Gorsic / CROPIX
Ronald Goršić / CROPIX

Zlatko Krilić

 

Ti ne razumiješ Kubu. Kuba je... Kuba je naj... Koji god pridjev staviš iza tog prefiksa, u pravu si. Najsretnija, najljepša, najveselija, ali istodobno najtužnija, najnesretnija, najružnija, najgladnija... Sve je pojačano kao da je na steroidima. Stranci je ne mogu razumjeti. Misliš da je ti razumiješ”, pita ženski lik nazvan Vivien u knjizi “Portret Che Guevare” književnika Zlatka Krilića, iznenađena što se, kako kaže, “usudi pisati o Kubi”.

On joj odgovara kako piše pričopise, nešto između priča i putopisa.

Zlatko Krilić publici je zasigurno najpoznatiji kao književnik za djecu. Njegove su knjige “Prvi sudar”, “Zabranjena vrata”, “Zagonetno pismo” i “Čudnovata istina” već desetljećima bestseleri i danas se tiskaju nova izdanja. Omiljeno su štivo mnogih školaraca. Krilić je, podsjetimo, bio i prvi urednik kulture u Poletu, u doba kad je glavni urednik bio Pero Kvesić.

Potraga za mladošću

Zbirka priča “Portret Che Guevare”, koja je izašla u izdanju Mozaik knjige, a promocija će biti 20. rujna u Knjižnici “Bogdan Ogrizović”, prva je knjiga koju je Krilić objavio nakon čak 17 godina književne šutnje. Na koricama se najavljuje sljedeće: “Sve su priče napisane u prvom licu jednine, a mijenjaju se pripovjedači. U nekima je to sam autor, šezdesetogodišnjak koji traga za mjestom najsličnijem mjestu njegova mladenaštva, kao i za prividom mladosti u zagrljaju mladih Kubanki, te pokušava shvatiti sebe u kontekstu nedavnog zahvata na srcu i rastave braka”. Pritom, navodi, ne piše o Kubi kako je najčešće opisuju, kao “zemlju divne klime i sretnih, raspjevanih ljudi koje lako ponese ritam”, nego kao o “zemlji s namještenim lažnim osmijehom za turiste, osmijehom iza kojeg se krije istinska glad i patnja pojedinca”.

O svojem doživljaju Kube, zemlje u kojoj je živio nekoliko mjeseci, Krilić za Jutarnji kaže: “Prvih 40 dana boravka proučavao sam samo dvije ulice, La Rambla i La Infanta. To je prava Havana, tu se živi, to nije ono lice grada koje se pokazuje turistima. Tijekom boravka promijenio sam 23 stana, ne zato što nešto u tim stanovima nije bilo u redu, nego sam želio upoznati razne ljude i njihove međusobne odnose, a to je najlakše kada s njima živite. Neki od njih postali su protagonisti mojih priča”.

U knjizi piše i kako na Kubu ljudi dolaze potvrditi svoje predrasude. Objašnjava nam zašto je on odlučio otići upravo u tu zemlju: “Dovoljno je daleko i u kilometrima i u godinama. Želio sam, uistinu, naći nešto što je najsličnije mojoj mladosti. Nisam to našao, nisam našao nekog pametnijeg i mlađeg sebe. Zanimao me, osim toga, taj romantični imidž koji je jako privlačan, koji je ujedno i najveći turistički kapital koji imaju. Imao sam sitniji zahvat na srcu i želio sam se resetirati, učinim to svako toliko. Dosta sam za života putovao. Otići na tjedan dana u neku zemlju ne zanima me, putujem dok se ne umorim. Ako želim upoznati neku zemlju, način života, ljude, ne mogu to na brzinu. Mnogo je ljudi koji misle da su bili na Kubi, a u ustvari uopće nisu bili u toj zemlji. Resorti u kojima borave nemaju puno zajedničkog s tom zemljom. To je ta klima, ali to nije Kuba, ne možete ju doživjeti dvodnevnim posjetom Havani”.

Zagreb, 090919.
Ivanicgradska.
Zlatko Krilic, pisac.
Foto: Ronald Gorsic / CROPIX
Ronald Goršić / CROPIX

Zlatko Krilić

 

Kada je odlazio u Kubu, nije kanio napisati knjigu. Ona se, naprosto, tamo dogodila. “Pisao sam po raznim birtijama, prvo rukom, a onda bih ukucavao u kompjutor. Noću bih poprilično intenzivno tulumario. Želio sam na ovaj put ići sam, išao bih sam i da sam u stalnoj vezi, potrebna mi je ta samoća. Nekad ju je teško podnijeti, no ako već čovjek mora biti sam, Kuba je dobar izbor.” Imao je sreću, nastavlja naš sugovornik, što je upoznao mnoge zanimljive ljude, o kojima u knjizi piše. Jedna od njih je spomenuta Vivien koja ga “špota” zašto piše o Kubi. Protagonisti su i prodavač voća koji je došao sa sela i sjajno po bojama slaže voće, za turističke fotografije, potom prostitutke, transvestiti, mladi umjetnik koji sjajno slika pa naslika portret Che Guevare, no pažljivijim se promatranjem otkrije kako je taj portret zapravo naslikan od mnogo kukaca... Živopisnih je likova mnogo. “Imao sam sreću što sam upoznao dosta zanimljivih ljudi koji su mi odškrinuli vrata stvarnog života u toj zemlji. Znalo mi se, primjerice, dogoditi da prostačim na hrvatskom, kada bi me nešto iznerviralo, no uz ljubazan osmijeh pa se ne bi razumjelo. No, jednom sam tako upoznao čovjeka, sociologa po struci, koji jako dobro govori hrvatski, koji je rođen i djetinjstvo je proveo u Šibeniku, a odrasle godine živi na Kubi i zemlja je to u koju je još zaljubljen. Pomalo se i uvrijedio na naslovnu priču “Portret Che Guevare”, kao i na priču “Pogledaj me u oči”. Za Che Guevaru, naime, smatram da je marketinški proizvod, suveniri s Cheom doslovce vas napadaju sa svih strana. Puno sam se pripremao za put na Kubu, mjesecima mi je svakodnevno dolazila profesorica španjolskog jezika i radili smo dok god sam imao koncentraciju. Čitao sam mnogo i o Cheu, a on u jednom pismu majci piše kako i dalje voli gledati u oči neprijatelja kada ga ubije. To me je inspiriralo za jednu od priča.”

Omiljeni barovi

Kaže kako je pisao rukom, tako je na Kubi činio i Ernest Hemingway kojemu Krilić, zapravo, dosta fizički nalikuje: “Da, kad sam došao u njegovu kuću, čuvar se šalio da će mi predati ključeve od mog doma. Hemingway je na vratima označio svoju visinu, mjerio sam se, ja sam ipak nekoliko centimetara viši. U većini će vam barova reći kako je ovaj književnik bio upravo kod njih, što je vjerojatno istina jer je volio biti u barovima. Poznato je da mu je najdraži bar bio La Floridita gdje je brončani kip u njegovoj veličini. Referiram se na njega u priči “Starac i magarac”, koja se temelji na podatku da je na Kubi magarac opće dobro i po zakonu ga se ne smije ubiti.” Neki su ga prijatelji, kaže Krilić, pitali zašto odlazi na Kubu nakon operacije srca, no, kako odgovara, “rekao sam im da je Kuba među zemljama koje imaju najbolju medicinu na svijetu i ako me već treba “strefiti”, najbolje je da se to dogodi tamo. Srećom, sve je prošlo u redu. Na Kubi se, inače, puno priča o ljekovitim svojstvima plavog škorpiona.”

Imao je i prekrasnih trenutaka, sve je to opisano u “Portretu Che Guevare”, no “često sam imao osjećaj da prolazim kroz špalir ljudi koji me štipaju. Nisam fasciniran Kubom. Previše imam suosjećanja da bih mogao gledati sirotinju, glad, nepravdu, velike socijalne razlike. Kuba nije sretna zemlja, posljedica je lošeg socijalizma”.

Knjiga je, nastavlja, u dobroj mjeri autobiografska: “Za mene je iskrena do granice izdržljive neugode. To je moj pristup. Ako ne mogu iskreno pisati, ne pišem”.

Zagreb, 090919.
Ivanicgradska.
Zlatko Krilic, pisac.
Foto: Ronald Gorsic / CROPIX
Ronald Goršić / CROPIX

Zlatko Krilić

 

Je li to razlog zašto 17 godina nije objavio knjigu? “Odljubio sam se od objavljivanja. Strast prema pisanju i dalje postoji, ali imam ugrađeni mehanizam koji me spriječi da završim, stanem u pravilu tjedan dana pred kraj. Tako je skoro bilo i s ovom zbirkom. Sanja Polak, moja kolegica i prijateljica, pročitala je nekoliko priča, tražila me još i ona me pritiskala da ih objavim. Nakon što sam već potpisao ugovor, trebao sam još jednu priču preraditi, odgađao sam i nisam uspijevao naći formu koju sam želio. Noć prije nego što sam trebao predati knjigu, našao sam rješenje.”

No, iako nije izdao knjigu dulje vrijeme, često je, kaže, publici čitao neobjavljene priče: “Neobjavljeni je tekst još uvijek moj, no jednom kad izađe, više nije tako, ne mogu ga mijenjati. Osim toga, ja naprosto silno volim taj štih književnih salona, kontakt s publikom. Pitanje je i zašto netko objavljuje knjigu. Da bi ga voljele žene? Više me to toliko ne zanima. Novac? Uvredljivo je mali. Ključni je dio da bi čovjek bio više voljen. A ja danas doživljavam promocije i knjige kao utapanje u nekom besmislenom moru.”

Živi od tantijema

Živi, kaže, i dalje od olovke, reklama i scenarija. Ali, i od tantijema. “Osamdesetih sam godina imao godišnju tiražu od deset tisuća prodanih knjiga. Bila je velika inflacija pa sam potpisao ugovor u vrijednosti “fiće”, a dobio novac u vrijednosti večere. U konačnici sam za većinu knjiga ipak bio dobro plaćen jer je to bilo puno izdanja i kad se sve zbrojilo, pojavila se jedna respektabilna suma. Ja i danas dijelom živim od svog minulog rada, često idu ponovljena izdanja pojedinih knjiga.”

Zlatko Krilić u svojoj je karijeri bio i urednik kulture na samim počecima Poleta. Ovako opisuje atmosferu: “Nisam bio član niti jedne stranke, niti Saveza omladine, iako se po automatizmu sve primalo. Moj je tata rekao da sam maloljetan i da on ne dopušta da se njegov sin prima u političke organizacije. U Poletu to nije bio problem. Radio sam na nultom broju, nakon kojega je u redakciju došao Pero Kvesić za glavnog urednika i analizirajući nulti broj pitao tko je Zlatko Krilić. Odgovorio sam da sam ja, rekao je da vidi da sam pismen i pitao me hoću li biti urednik kulture. Bili smo grupa nabrijanih klinaca, uvijek na rubu zabrane. Kvesić je bio sjajan glavni urednik, govorio je da ne smijemo napraviti pristojan broj jer ako ga napravimo, sljedeći će nas put zabraniti. Cijelo smo vrijeme bili na rubu”.

U “Čudnovatoj istini” glavni je protagonist Zlatko, zove se isto kao pisac, koji u prometnoj nesreći postaje nepokretan, no uspijeva sam sebe izliječiti. Kako je došao na ideju za ovu knjigu? “Naprosto sam prepisao što se stvarno dogodilo. Za sebe kažem da uopće nisam pisac, nego prepisac, živim aktivno i opisujem što se meni dogodilo. Naravno, malo promijenim da budem ljepši i pametniji nego što sam stvarno bio. Tako je bilo u “Čudnovatoj istini”, tako je i u “Portretu Che Guevare”. Literarna je istina jedino što mene zanima. Nisam bio kao dijete fizički nepokretan, to je promijenjeno da bi bilo shvatljivije, nego govorim o nekim mentalnim blokadama.”

Zagreb, 090919.
Ivanicgradska.
Zlatko Krilic, pisac.
Foto: Ronald Gorsic / CROPIX
Ronald Goršić / CROPIX

Zlatko Krilić

 

A zašto dječja književnost? “Generacija sam koja ne postoji u literaturi, mi smo došli iza borgesovaca, raspršili smo se. Još kao dječak sanjario sam o književnosti, izučavao razne pisce, pročitao sve što mi je došlo pod ruku od pojedinog autora, onda bih tog autora kopirao i tako pokušao izgraditi svoju vještinu izražavanja. Došao sam u jednom trenu do velikog stilista, a to je Hemingway. On je, pak, učio stil od Marka Twaina i tu sam otkrio dječju književnost. Tako je moja prva knjiga “Prvi sudar” zapravo nastala kao stilska vježba. U bilo kojoj formi umjetničkog izražavanja poštujem zanat. Ako se zanat dobro poznaje i još postoji nešto talenta, poklope se zvijezde, dogodi se umjetničko djelo. Pisao sam za djecu jer to zahtijeva disciplinu rečenice, tako se brusi stil i ujednačuju ruka i misao. “Prvi sudar”, knjiga koju je izdala biblioteka Vjeverica 1979. godine, prošla je nevjerojatno. Bilo je to prvo izdanje nepoznatog autora, a prodano je u pet tisuća primjeraka u samo nekoliko mjeseci. To nitko nije očekivao. Otkrio sam velik potencijal dječje književnosti, veliku livadu koja nije ograđena stilskim dvorištima drugih pisaca, osim, naravno, dominantnog Ivana Kušana. Bilo je dovoljno prostora. Osim toga, vjerovao sam da pisac treba pisati o onome što dobro poznaje, a od čega ima distancu. Jedino od čega sam imao distancu bilo je moje djetinjstvo. Tada sam govorio da ću prestati pisati za djecu nakon što dobijem vlastito dijete”. I je li tako bilo, pitam pisca koji ima dvoje djece, sina i kćer, koji su danas u dvadesetim godinama. “Da, nakon što sam dobio prvo dijete, prestao sam pisati dječju književnost. Poslije sam napisao još jednu knjigu, “Krik”, koju su pogrešno svrstali među dječje knjige. Mislili su ako je Krilić, automatski mora biti dječja knjiga, no nije bila. U svakom slučaju, kod nekih sam kolega vidio, čitajući njihova djela, kako ih je vlastito dijete navelo na krivi put. Znaju što pišu kada pišu o sebi, no nakon što postanu roditelji, počnu generalizirati svoje dijete kroz oči roditelja. Često to ispadne blesavo jer roditelj samo pretpostavlja što dijete misli i osjeća. Kada dijete napravi nešto simpatično, to je beskrajno duhovito, no samo roditeljima i nikome drugom.”

Drago mi je da su djeca otišla

I njegovo je dvoje djece čitalo njegove knjige: “Ja ih nisam navodio da čitaju, bile su u lektiri. Znali su me pitati kako da napišu, no odgovarao sam da ne znam što njihova učiteljica želi, da je bolje da sami napišu. Ja sam njima bio tata za po doma, a tata ne može biti pisac. Tako o svojim knjigama s njima nisam razgovarao”.

Njegova obitelj danas živi u Londonu, a on se vratio u Zagreb. “Odselili smo se iz Hrvatske 2008. jer je moju suprugu, koja je radila u Ministarstvu mora, prometa i infrastrukture, preskočilo imenovanje i prihvatila je ranije ponuđen posao u International Maritime Organisation u Londonu. I danas je diplomat UN-a, a bavi se sigurnošću plovidbe. Kad smo odlazili, sin je upravo počinjao studij na FER-u i ostao je u Zagrebu, no poslije je i on došao u London. Kći je bila mala, na polovici osmog razreda, u osjetljivim godinama. No, brzo se snašla. Brak nije izdržao taj golem pritisak preseljenja u zrelim godinama. Nedostaju mi moja djeca, no svaki put kad pogledam dnevnik, drago mi je da su tamo”.

Piše li neku novu knjigu za djecu? “Lagao bih kada bih rekao da ne. Imao sam tešku prometnu nesreću, što me malo zaustavilo, a prije nje sam počeo nešto pisati. Zanima me nova generacija, koja je sasvim različita već i od generacije moje djece. Tehnologija, mobiteli, internet, influenceri. Ali, emocije su ostale iste. O tome želim pisati, a sada i mogu jer su mi djeca odrasli ljudi.”

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo