Nagrađivani australski pisac Markus Zusak u sklopu svoje europske turneje gostovat će u Zagrebu 23. i 24. rujna, a tom će prilikom u Hrvatskom državnom arhivu predstaviti novi roman “Od Claya most” koji je izašao u izdanju Profila, obiteljsku sagu o petorici braće Dunbar, koji nakon smrti majke i odlaska oca odgajaju jedan drugoga. No, otac se u njihov život vraća. To je prvi Zusakov roman nakon bestselera “Kradljivica knjiga”, prevedenog na više od četrdeset jezika i prodanog u šesnaest milijuna primjeraka diljem svijeta i koji je samo na listi bestselera The New York Timesa proveo više od 500 tjedana. Za novu mu je knjigu trebalo punih trinaest godina da je objavi. O svemu govori u intervjuu za Jutarnji list.
Na ideju za roman ‘Od Claya most’, negdje sam pročitala, došli ste kad vam je bilo devetnaest godina?
- Da, imao sam devetnaest, možda dvadeset godina. Hodajući predgrađem Sydneyja, gdje sam odrastao, naprosto mi se ukazala slika dječaka koji pokušava sagraditi most i želi da to bude njegov jedan pokušaj da napravi nešto veličanstveno; stvori nešto prekrasno i savršeno. Naravno, s godinama sam shvatio da je preduvjet za stvaranje nečega savršenog svijest da je takvo što nemoguće, ali da unatoč svemu ustraješ u stvaranju. Taj proces jest ono što je, zapravo, veličanstveno.
Zašto vam je trebalo toliko dugo, trinaest godina, za sljedeću knjigu?
- Više je razloga. Uvijek sam osjećao da je to moja najbolja ideja, no istovremeno i najteža, i zato sam stalno odgađao pisanje. No nakon što sam završio ‘Kradljivicu knjiga’ osjetio sam da je došlo vrijeme da se suočim s tom idejom. Osim toga, ne želim pisati na tragu onog što sam pisao ranije. Za svaku novu knjigu ispočetka učim kako pisati. Pisanje nove knjige je poput učenja novog jezika. Borite se i naposljetku otkrijete sasvim novi način kako nešto učiniti, kako pronaći originalni glas nove knjige. Također, mislim da mi je trebalo toliko dugo vremena jer sam pokušavao nadmašiti samog sebe u pisanju. Povremeno se činilo da pišem za svjetsko prvenstvo. Ne mogu, nadalje, završiti knjigu dok ne vjerujem u svaku rečenicu u njoj. Toliko sam puta napisao i do tri četvrtine knjige, no osjećao sam da nije sve sto posto u redu, da nisam otišao sasvim do kraja. Tek kad sam prestao brinuti koliko ću dugo pisati knjigu, koliko će duga knjiga biti, mogao sam nazrijeti kraj. Pomislio sam da moram, naprosto, prestati brinuti koliko čitatelj može podnijeti. Vjerujem da knjiga počinje zapravo funkcionirati tek kad je počinjete pisati radi likova u njoj. Tako je, barem, u mojem slučaju.
No, čitavo su vas to vrijeme i u javnosti ispitivali o novoj knjizi. Koliko vam je to smetalo?
- Nije mi smetalo. Volim razgovarati o knjigama, bilo da je riječ o knjigama koje čitam ili novoj knjizi na kojoj radim. Ne zanima me aura tajanstvenosti, ne gledam na knjigu kao na umjetničko djelo koje nitko u nastajanju ne bi smio vidjeti. Dok govorim o knjizi koju pišem u tom trenutku, tragam za umjetničkom formom koju je teško pronaći. Ljudi moraju znati da to nije lako. Naravno, postoji i određena vrsta pošalica koje vam se upućuju kada knjigu pišete dulje od desetljeća. Suočio sam se i s mogućnošću da sam ispran, da ne mogu više pisati. No, duboko u sebi, uvijek sam imao dozu optimizma. Znao sam da negdje postoji odgovor, i nisam se u tom vjerovanju pokolebao.
Nedavno ste dali intervju u kojemu ste rekli da vas je roman ‘Od Claya most’, na kraju pisanja, figurativno, ostavio ‘pretučenog i u modricama’. Možete li to pojasniti?
- Mislio sam na to da sam se često osjećao neuspješno. Prolazile su godine i ja sam napisao puno, no nisam bio blizu kraja. Neprekidno sam se borio s knjigom, često sam osjećao i da me porazila, i od tuda ta ideja da me pretukla, da imam modrice od nje. Osjećao sam i da sam iznevjerio mnoge ljude, mojeg izdavača, moju obitelj. Naravno, bilo je i nekih mračnih faza kada sam pisao roman, no podsjećao sam sebe u tim fazama da imam sjajan život. Napisao sam pet romana, koji su i dalje dosta traženi, imam sjajnu obitelj. Da biste napisali i dovršili knjigu, ta knjiga mora postati vaš život, no isto se tako morate podsjećati da ‘izađete’ iz nje kada je potrebno. Naročito ako je pišete trinaest godina.
Kažete da ste se dok ste pisali knjigu dulje vrijeme osjećali kao da ste iznevjerili svoju obitelj i izdavača. Jeste li, pritom, imali osjećaj da su izgubili strpljenje s vama?
- Svi su bili jako strpljivi, barem prvih sedam ili osam godina, što nije malo. Jednom me moja urednica zaustavila usred rečenice i rekla mi je kako joj je upravo palo na pamet da ja zapravo nikad neću dovršiti knjigu. Jednom mi je i priznala da joj je došlo da me nokautira. Što se tiče moje obitelji, jedino je moj otac ispitivao kako ide nova knjiga. A zapravo je moja supruga ona koja je spasila knjigu. Na dan kad je prošlo točno deset godina od početka pisanja dala mi je tjedan dana da se vratim na kolosijek. Tih je tjedan dana prošlo kao i prethodnih deset godina, puno rada, no nikakav rezultat. I tako sam bio prisiljen napustiti knjigu. I kliše se ovdje pokazao točnim, ne znate što imate dok vam to nije oduzeto. Napustio sam knjigu na šest tjedana, možda i više, i vratio sam joj se, ponovno sam shvatio koliko mi se sviđa pisanje, koliko mi se sviđa pisati ovu knjigu, i što mi uistinu znači. Na kraju godine knjiga je bila gotova.
Rekli ste na početku razgovora kako ste osjećali da je to vaša najbolja ideja, da ste željeli da sve bude savršeno u romanu. No, perfekcionizam može biti poprilično zeznut. Koliko ste, u tom kontekstu, naučili od Claya, najsamozatajnijeg od petero braće, koji želi sagraditi most. Odnosno, koliko vam je vaša borba pomogla da razumijete Claya i njegov pokušaj?
- Mislim da sam Claya kao protagonista shvatio još na samom početku. Svi likovi o kojima pišemo imaju nešto od nas, autora, a u slučaju Claya, njegova je ambiciozna priroda nešto s čim sam se lako mogao poistovjetiti. Sigurno je da sam naučio koliko daleko može otići ambicija, kao i o odgovornosti koju osjećamo kada pokušavamo stvari učiniti ljepšima. Clay osjeća potrebu da sagradi most. Ja osjećam potrebu da napišem knjigu. Život bi bez svega toga možda bio jednostavniji, možda i bolji. No to nije život koji smo u mogućnosti živjeti. Moramo se suočiti s onim s čime se potrebno suočiti. Ljepota je u pokušajima.
Koliko ste se i vi kao autor promijenili tijekom svih tih godina?
- Sigurno sam postao precizniji u pisanju. Svaka je riječ u mojoj knjizi proračunata. Postoji određeni ritam kojim je čitava knjiga pisana, to je ritam kojeg gradim na gibanju plime i oseke, u konkretnom slučaju plime i oseke Clayove obiteljske povijesti. Dok sam pisao ovaj roman, postao sam roditelj, i više su me počeli zanimati životi Clayovih roditelja. Njegova je majka, Penelopa, u srcu ovog romana.
Kažete da likovi imaju nešto od pisaca u njima. Dio knjige koji se odnosi na djetinjstvo tih dječaka posebno je dojmljiv. Koliko je vašeg djetinjstva ovdje?
- Pomalo me ima u svakom od petorice braće Dunbar, no najviše kod najstarijeg brata, Matthewa, koji je ujedno i narator, te kod naslovnog protagonista Claya. Pokušao sam u nekoliko navrata izbaciti ostalu trojicu braće iz knjige, nekad pokušavate knjigu učiniti jednostavnijom. No, oni bi se vratili nakon pola sata. Knjiga je, naprosto, trebala sve njih. Ponekad su Henry i Rory tu radi nekih duhovitih situacija, no isto tako će s Clayom doživjeti i velike trenutke, naročito Rory koji je od njih svih najžilaviji. Tommy je bitan jer on uvodi životinje u knjigu, a te su životinje jednako važne, posebno mazga Ahilej. Djetinjstvo u knjizi bilo mi je sasvim prirodno opisati. Jedna od najvažnijih rečenica Matthewa, kao pripovjedača, vjerojatno je kada Henry udari Claya, dok sjede zajedno na krovu. Tada govori: ‘Prava je misterija, katkad čak i meni, kakva je to ljubav između dečki i braće’. Na mnoge načine ta rečenica sumira element bratstva u knjizi.
I sami ste otac. Koliko vam je iz te perspektive bilo teško pisati o roditeljima, posebno o odnosu oca i sina?
- Mislim da sam najviše uživao dok sam pisao o Penny i Michaelu Dunbaru. Pišući o njihovim životima, o Penelopi koja je živjela u istočnoj Europi, iz koje se doselila u Australiju, i o Michaelu koji je odrastao u malome mjestu u Australiji, sinula mi je ideja o čemu je knjiga: počeli smo se formirati kao osobe, postajati ono što jesmo i prije nego što smo se rodili. Clay voli priče svojih roditelja kao što sam i ja volio priče svojih roditelja dok sam odrastao. Te priče postaju obiteljske legende, folklor, i one dozvoljavaju Clayu da ponovno izgradi svoj odnos s Michaelom Dunbarom, svojim ocem. Priče su ono od čega je Clayev most zapravo izgrađen, dio tog mosta svaka je priča koju su mu Penny i Michael ikad ispričali.
Kako je bilo oprostiti se, na neki način, od svih tih likova s kojima ste godinama živjeli?
- Nakon što je knjiga napokon bila gotova, nazvala me moja izdavačica i pitala me kako se osjećam, vjerovala je da sam euforičan. No, odgovorio sam da sam daleko od euforije. Zavolio sam obitelj Dunbar. Pisali su moj život. Bili su drugi svijet s kojim sam živio toliko dugo vremena. Kada sam čitao dijelove romana prijateljima i kolegama u koje imam povjerenja plakao sam čitajući zadnjih pedeset stranica. Pitali su me s kim ove likove poistovjećujem u vlastitom životu. No, odgovarao sam da ne plačem radi njih, već za Penelopom, Clayom i Michaelom, za svima njima. Znao sam da će doći trenutak kad ću se s njima oprostiti. No, u intervjuima, poput ovog kojeg sada vodimo, oni mi se vrate. Zapravo, uvidim da nisu nikada niti otišli. Dio su mene i još uvijek ih volim. Odlučio sam postati pisac nakon što sam shvatio koliko su magične knjige. Čitao sam fikciju, bio sam svjestan da nije stvarna, no vjerovao sam tim knjigama kada bi ih čitao. Čitav proces pisanja, oblikovanja tih likova, pa i trenutak kada ih moram napustiti, zbog toga se sve isplati. Uvijek su visoki ulozi. Možda je i to način na koji živimo i inače. Saznanje da nećemo živjeti vječno daje svemu vrijednost.
Dvije referentne točke u knjizi su znameniti kipar Michelangelo i rimski akvadukt Pont du Gard...
- Trenuci kada sam vidio uživo Michelangelove radove te kasnije Pont du Gard bili su oni trenuci u mojem životu kada sam zastao i zapitao se: kako su ljudi to uopće u stanju napraviti? Radi Pont du Garda sam se zaljubio u te lukove, tako da sam znao da će Clay graditi most s lukovima. Zapravo, i čitava struktura knjige slijedi gradnju dvaju lukova, što je ugrađeno u broj poglavlja svakog dijela. Što se tiče Michelangela, fasciniraju me njegove skulpture Robova, za koje smatram da su savršena metafora koje pokazuju kako danas živimo. Želimo ljepotu i savršenstvo, a takva je njegova znamenita skulptura David. No, zaustavljamo se negdje nasred borbe, poput Robova.
Vaša prethodna knjiga, ‘Kradljivica knjiga’ postigla je velik uspjeh. Koliko vas je taj uspjeh iznenadio? Jeste li ga smatrali teretom?
- Uvijek sam mislio da će to biti moja najslabije uspješna knjiga, na 580 stranica je, a radnja se odvija u nacističkoj Njemačkoj. No slijedio sam u potpunosti viziju koju sam imao pišući knjigu. Možda i zato što sam vjerovao da je nitko neće pročitati. Uspjeh nisam osjećao kao teret, već dapače, kao poklon. Naravno da pojača pritisak na vašu sljedeću knjigu, no to su problemi kojima se nadamo, koje priželjkujemo. Pritisak je privilegija. Najveće je zadovoljstvo kada vam čitatelji kažu što knjiga njima znači, da je promijenila njihove živote. Čemu se više možete i nadati kao pisac? Ja sam uistinu jedan od sretnika.
Knjiga je postala lektirno štivo u srednjim školama, uz npr. ‘Dnevnik Anne Frank’. I u hrvatskim je školama tako, na listi je preporučenih naslova. Što o tome mislite?
- Ponekad znam čuti svoje kolege kako se žale da su im knjige previše izanalizirane u školskim kurikulima, tako i uništene, no ja taj podatak, ponovno, smatram srećom, osobito kad uzmem u obzir veličinu druge knjige iz vašeg pitanja. ‘Kradljivica knjiga’ je o puno stvari, no naročito o pričama i o riječima i o knjigama. Sretan sam da učenici imaju izbor da je pročitaju ili da im se barem ukaže na knjigu pa joj se možda i vrate kasnije.
Je li vam smetalo koliko vas poistovjećuju s tom knjigom?
- Sve je stvar perspektive. U mnogim slučajevima ljudi su znali za ‘Kradljivicu knjiga’, no nisu imali pojma tko ju je napisao. Knjiga je, zapravo, puno poznatija od mene, i to je činjenica koja mi se sviđa. Knjiga je na neki način odradila sav posao i ako će to ostati jedina knjiga po kojoj ću biti poznat, to je također u redu. Uvijek sam vjerovao da možemo kontrolirati ono što pišemo, kao i ambiciju i cilj, no ne možemo kontrolirati uspjeh koji nam je dan. To je u višim rukama.
Koji vam je roman od ta dva bliži?
- Mislim da sam mrvicu ponosniji na ‘Od Claya most’ jer je to bio test. To je moja najambicioznija knjiga, bilo ju je najteže napisati. No i ‘Kradljivica knjiga’ ima posebno mjesto u mojem srcu, naravno, ne samo radi njezina uspjeha, nego i zato što je proizašla iz priča mojih roditelja, koje su oni sa sobom donijeli u Australiju. Nisu znali engleski kad su stigli. Teško su radili. Ispričali su mi svoje priče. Ma, zapravo, ne mogu odabrati između ove dvije knjige, jedna mi je pružila sve o čemu pisac može sanjati, druga mi je omogućila da se dokažem sebi.
Ljubav i važnost razumijevanja prisutni su, između redaka, u svim vašim knjigama. Slažete li se?
- Moguće je. No, moram priznati da nikad ne polazim s tog kuta. ‘Kradljivica knjiga’ pokušava razumjeti to strašno vrijeme u povijesti i što su ljudi sve u mogućnosti učiniti jedni drugima i jedni za druge. ‘Od Claya most’ je o dječaku i o obitelji, o njihovu međusobnom razumijevanju, o tome kako je prošlost ponekad ljepša nego što se pamti. Obje knjige pokušavaju razumjeti važnost priča u našim životima, priča od kojih smo sačinjeni.
Pristupaju li vam često čitatelji sa svojim iskustvima iz Drugoga svjetskog rata nakon što su pročitali ‘Kradljivicu knjiga’?
- Zna se dogoditi, no ne toliko često kao što biste mogli pomisliti. Mnogi ljudi osjećaju da su vlasnici svojih vlastitih priča. Nekoliko mi je ljudi prišlo, no nikada nisam osjećao da bi bilo u redu da ispričam njihove priče. Mogu samo napisati nešto čemu se mogu posve predati. Nisam pisac kojeg možete unajmiti, tako ne mogu pisati. Moram živjeti i disati priču koju pišem.
‘Kradljivica knjiga’ posvećena je vašim roditeljima. Oni su u Australiju došli iz Europe. U romanu ‘Od Claya most’ roditelji se, a posebno se to odnosi na Penelope, s djecom povezuju pripovijedajući priče. Koliko su vam bile važne te priče koje su vam pričali roditelji kao djetetu, koliko ih je važno prenositi na nove generacije?
- Često kažem ljudima da ne brinu ako pričaju svoje priče više puta. Kako bi se prenosile s generacije na generaciju, priče trebaju biti više puta ispričane i obično ih i ljudi, posebno djeca, vole ponovno i čuti. Takav sam bio i ja, znao sam moliti moju mamu da mi još jednom pripovijeda o bombardiranju Münchena. Tatu sam molio, pak, da mi priča o čovjeku koji je psovao svu djecu kad su ga zezala. Bez pričanja priča naši bi životi bili prazni. Mi živimo da pripovijedamo i možda tako podsjećamo sami sebe da nastavimo živjeti.