“Ja sam tvoj debeli Weinstein. Nagnaj me da se zaljubim u tebe i tvoju priču! Prodaj mi ‘Ratove zombija’! Ja imam ono što ti treba! Nemam mozga, ali imam pare!”, glumeći producenta, voditelj scenarističke radionice vikne buljavom Joshui Levinu koji ad hoc kreće improvizirati priču. Kaže Levin američka vlada provodi tajni program, stvaraju virus koji imigrante pretvara u robove, zombije koji će raditi u tvornicama, prikovani uz traku...
Tako nekako kreće novi roman Aleksandra Hemona “Kako su nastali ‘Ratovi zombija’” u kojem glavni lik, spomenuti Levin, 33 godine star nesigurni, smušeni Amerikanac blago isturenih prednjih zuba, glave pune slabo razrađenih ideja, pohađa scenarističku radionicu, sanja napisati i prodati scenarij, a prehranjuje se podučavajući engleski u židovskoj školi hrpi, većinom ruskih, imigranata. Nađe se u ljubavnom trokutu, između djevojke mu, japanske psihologinje, Kimiko i sarajevske emigrantice Ane. I dok pokušava posložiti vlastiti život, piše scenarij za “Ratove zombija”.
Lani objavljen na engleskom, potom ga je na bosanski prevela Irena Žlof i izdao sarajevski Buybook, a nedavno objavio i zagrebački VBZ, ovaj Hemonov roman uglavnom čitaju kao metaforu dehumanizacije imigranata, makar se knjiga zapravo ne bavi imigracijom, barem ne na način na koji bi se iz gore spomenutog uvoda moglo očekivati. Zombiji su ovdje upečatljiv začin, produženi eksces, trenuci iluminacije Levina dok pratimo priču o neuspješnom scenaristu i likovima što nastanjuju njegov stvarni život, daleko od onih koje razvija u gomili scenarija što ih uzalud skladišti u laptopu.
Zašto zombiji? “Za razliku od drugih bića strave i užasa, oni su strašni zato što su masa, i to masa koju goni neka neobjašnjiva, neutaživa glad. Lišeni su osobnosti, unutrašnjeg života, nemaju misli, osobnu povijest, osjećaje, jedino što imaju jest taj žderački nagon. U američkoj svijesti zombiji su vezani za strah od mase nekih ‘drugih’ koji žele razoriti i prožderati sve što ‘mi’ imamo. Amerikanci svoje podsvjesne strahove pretresaju u masovnoj kulturi - zombiji služe da se izrazi onaj isti strah koji je na vlast doveo Trumpa. Još od konca 1960-ih, otkako je Romero snimio ‘Noć živih mrtvaca’, zombiji su adresa za strah od masa, od promjene, strah od ljudi koji nisu jasni američkoj srednjoj klasi. Na zombije se može svašta projicirati. Budući da nemaju um, da u njima nema ničega osim te želje za proždiranjem koju ne mogu kontrolirati, oni su prazan prostor u koji se mogu projicirati strahovi, tjeskobe, opsesije, mržnja američke srednje klase...”
Oni drugi
Čega se Amerikanci, što svjesno, što podsvjesno plaše?
“Nisu Amerikanci u tom smislu ništa drugačiji od ostalih nacija. Da bi se formirao nekakav kolektivni nacionalni identitet, potrebna je opozicija tom identitetu. To ne treba objašnjavati nikome tko je zadnjih stotinu godina živio na Balkanu. Jedna od ključnih karakteristika nacionalizma jest da uvijek postoje oni ‘drugi’ protiv kojih se ‘mi’ moramo boriti, protiv kojih se mi definiramo. Za razliku od balkanskih, europskih nacionalizama, ovaj američki se ne definira na osnovi neke mitske suštine koja traje već tisućama godina. Amerika je novija, američki identitet nije toliko definiran biologijom i krvlju, Amerikancem se može postati, ali to opet ne sprečava postojanje američkog nacionalizma, kao što smo vidjeli na nedavnim izborima, naročito nacionalizma bijele rase. Upotreba zombija kao simbola imigranata je zanimljiva zato što imigranti iz Meksika i ostali, misle mnogi, ugrožavaju tu dominantnu američku skupinu, taj bjelački svijet. Nije to drugačije nego što je ono što gledamo u Francuskoj, Austriji ili Mađarskoj.”
120 jezika u kvartu
Hemon više od 25 godina živi u Americi, u Chicagu. Slučaj je htio da je 1991. otišao na stipendiju, a rat ga je kasnije tih godina spriječio da se vrati kući. Tako mu je danas dom u čikaškom Edgewateru. “U mom kvartu priča se 120 jezika. Nitko ovdje ne strši, u ovom dijelu grada puno je lakše biti došljak zato što su manje-više došljaci svi. Ima i onih koji su tu već par generacija, ali su otvoreni”, zadovoljno opisuje šire susjedstvo.
U želji da dočara američki jaz, posebno onaj novijeg datuma, ponešto moguće simplificirajući društvenu sliku kaže: “Postoje najmanje dvije Amerike, ta fašistička, većinom bijela, čiji je izraz Trump, koja traži da joj se vrate privilegije koje joj navodno pripadaju i koja misli da su izgubili time što su drugi ljudi došli. Postoji i ona druga Amerika koja je na ovim izborima izgubila, to su glasači Hillary Clinton koja, uvjetno govoreći, predstavlja tu drugu, nenacionalističku Ameriku. U siječnju dobivamo manjinsku vlast jer je Hillary, makar je dobila puno više glasova, izgubila zbog izbornog sistema. Stiže Trump, izraz neofašističke Amerike koja će jačati”. Očekuje, pripovijeda, da će se zemlja dijeliti još puno dublje. “Dosad su postojali okviri koji su mogli ujediniti te dvije Amerike u nekakav zajednički društveni projekt, s Trumpom se to raspada i Ameriku čekaju ne samo ideološke, već i administrativne podjele. Gradonačelnik Chicaga i neki drugi gradonačelnici odbit će surađivati s federalnim emigrantskim službama, neće htjeti deportirati emigrante. Proglasili su Chicago, kao i neke druge gradove, utočištima emigranata. Bit će, nadam se, mnogo odbijanja poslušnosti federalnoj vladi, doći će do sukoba unutar sistema, moguće do krize institucija. Uzmite za primjer Kaliforniju, to je savezna država demokrata, ima najjaču privredu u Americi i veliku imigrantsku populaciju s dobrim vezama. Kalifornija je u stanju financirati svoj otpor. Maltretiranje i protjerivanje imigranata je ne samo protiv etičkih uvjerenja građana Kalifornije, već i protiv njihovih ekonomski interesa.”
Dok priča o Trumpu pada mi na pamet duhovit komentar Bege, bosanskog imigranta iz njegova romana, o američkim predsjednicima i njihovim biračima. U “Zombijima” pita Joshuu, kolegu sa scenarističke radionice, da mu objasni “što zadnjih osam predsjednika imaju jednostavna prezimena: Johnson, Nixon, Ford, Carter, Reagan, Clinton, dva Busha. Nekad ste imali Washingtona, Roosevelta, Eisenhowera, a onda se nešto desilo. Više niste u stanju izabrati predsjednika s komplikovanim prezimenom. Idioti od glasača moraju znati kako se piše jebeno prezime.”
Dolazak Trumpa, misli Hemon, znači “eliminaciju prostora za pregovore, jer njegova antiimigrantska platforma je neprihvatljiva. Moglo bi doći do rastakanja društvenog tkiva na različitim nivoima, od federalnog, saveznog i lokalnog do onog osobnog. Ljudi će se početi svađati s rodbinom i prijateljima. Sve je to nama poznato, dešavalo se u Bosni. Ulazimo u fazu kad politika počinje direktno ići protiv dobrobiti ljudi koje poznam i volim, na njih se počinje pucati ili kad ih se počinje maltretirati. Trump je napravio zlo i prije no što je došao na vlast. Sve je više zločina iz mržnje, ljude maltretiraju čak i u velikim kozmopolitskim sredinama kao što je New York. Trumpova izborna politika zasnivala se na tome da pobijedi na osnovi bijele većine, ali uključujući i Ku Klux Klan, neonaciste, antisemite. To je njegova konstitutivna skupina, oni kojima sad treba nešto dati za uzvrat. Ono njegovo ‘Make America Great Again!’ je zapravo kodirana poruka ‘Make America White Again!’”
Poznato je da je Hemon ratnih 1990-ih u Americi uspio od sebe napraviti pisca koji piše na engleskom. Godine 2000. objavio je prvu zbirku priča “Pitanje Bruna”, potom roman “Čovjek bez prošlosti”, “Projekt Lazarus”, koji je bio među pet finalista za bitnu The National Book Award, pa “Knjiga mojih života”...
Pisanje je posao
2004. je dobio MacArthurovu stipendiju od - 500.000 dolara. Knjige su mu prevođene na razne jezike. Je li ikad razmišljao sam prevoditi svoje naslove na bosanski? “Davno sam preveo neke od priča koje su završile u ‘Pitanju Bruna’. Prijevodi nisu bili dobri, našao sam se, primjerice, s rečenicama koje su mješavina bosanskih riječi i engleske sintakse. Lakše je istu stvar napisati na onom drugom jeziku nego prevoditi jer ako pišem ponovno na drugom jeziku, ne trebam se brinuti o tome koliko je vjerodostojno to u odnosu na original. Jako cijenim prevoditelje. Oni su ljepilo koje povezuje svjetsku književnost. Izvanredna Irena Žlof prevodi moje knjige na bosanski, ja njezine prijevode samo malo uglancam.”
Radi kao što rade nogometaš, neurokirurg ili automehaničar, u inspiraciju puno ne vjeruje. “Kad se ujutro probudim, inspiraciju ne čekam, nego se obučem i idem na posao. Član sam spisateljskog studija, gdje obično radim. Ne znam koliko drugih članova imaju, ja tamo radim po danu, dok neki dolaze navečer i rade do kasno. Najčešće dijelimo glavnu prostoriju gdje je apsolutna tišina, kad sam ja na poslu rijetko nas ima više od sedam, osam. Među stolovima su pregrade, donesem kompjutor i pišem. Unajmljujem pristup tom prostoru, mogu tamo doći i raditi bilo kad, 24 sata dnevno tijekom čitave godine. Ima i manja soba, u njoj sam po potrebi, nekoliko sati tjedno, ako moram biti na Skypeu ili telefonu. No, više volim raditi u velikoj, zajedničkoj prostoriji. Nema u tome ništa glamurozno, ništa se posebno ne dešava, nema nikakve mistifikacije kreativnog procesa. Svi dođu raditi i rade. Prezirem onaj boemski koncept spisateljskog rada - kafana je ured u kojem se nalijeva inspiracija - koji je rasprostranjen diljem južne, a bogami i sjeverne Europe.”
Zašto ne radi od kuće? “Kući su djeca, frižider, vešmašina, stalno te nešto zove. A u tom spisateljskom studiju nema ništa što nije vezano uz rad, ako hoću zabušavati zapravo se i nemam čime zabaviti. Naime, blokiram si internet i ako ne radim, onda mogu jedino gledati oko sebe. A ako mi se kod kuće ne radi, mogu prati veš ili kopati po frižideru. Produktivnost mi se utrostručila otkad ne radim od kuće, zadnjih pet, šest godina. Trenutno pišem tri knjige za koje imam ugovor.”
Što to sve paralelno piše? “Pišem fiction i neke druge stvari. Uvijek nešto pišem. Moje tjeskobe, strahovi, energija, bijes, misli, sve to nađe izlaz u pisanju.”
Radi na romanu čija se radnja događa između 1914. i 1949., na potezu od Sarajeva do Šangaja. Glavni je junak sarajevski sefard, vojnik u austrougarskoj vojsci koji nađe put do Šangaja... Drugo je zbirka eseja o njegovim roditeljima radnog naslova “Moji roditelji, teoretske osnove” u kojoj piše “o načinima na koji oni razmišljaju o svijetu i životu. Zanimljivo je to, s obzirom na njihovu osobnu povijest, s obzirom na podneblje s kojeg su došli, s obzirom na to da su izmješteni jer već 23 godine žive u Kanadi...”.
Osoba iz dijaspore
Selektor je sarajevskog književnog festivala Bookstan koji je lanjskog ljeta imao prvo izdanje, u Sarajevu su tad gostovali Ece Temelkuran i Mario Levi. Pitam koga bi volio vidjeti u Sarajevu idućeg srpnja. “Etgara Kereta, Teju Colea, Michaela Ondaatjea, Sandru Cisneros. Ovo nije ni obećanje niti najava, nije se još počelo raditi na sljedećem Bookstanu.”
Podsjećam ga na razgovor koji je prije dvije godine za beogradski portal Peščanik vodio s Teju Colom, tu diskusiju dva pisca, svakog na svoj način izmještena i afirmirana izvan matične mu zemlje, taj razgovor u kojem govoreći o odlasku spominje da je lako napustiti prostor, ali ne i oteti se od popudbine koju nosiš sa sobom. “Kao osoba iz dijaspore naučio sam da je u stvari vrlo jednostavno napustiti svoju zemlju. Teško je napustiti njezinu povijest jer te prati ili te vodi kao sjena”, ponavlja Hemon pa doda: “ Čovjek se formira unutar zajednice (obitelj, grad, zemlja) na koju djeluje i koju definira povijest. Zemlja i narod su imaginarne tvorevine, ali u njima žive stvarni ljudi, njihova stvarnost je zadata historijom, i tu stvarnost sa sobom nose. Ako bih htio sebe nekome temeljito objasniti - za što nitko, zapravo, nema vremena - morao bih početi barem od 1878., s Berlinskim kongresom, odlukom da Austro-Ugarska okupira BiH. Zbog Bismarcka su se moji preci s očeve strane prije sto godina iz tadašnje Galicije, današnje zapadne Ukrajine, preselili u Bosnu. Da je Bismarcka 1877. strefio herc, ‘ko zna što bi bilo - možda bih ovaj intervju davao na ukrajinskom ili ruskom, a možda mi se ni grob ne bi znao”.