Noah, Noa, Noje, Nuh… Imao je šesto godina kada je Bog, zgađen i zgrožen u što su mu se pretvorili ljudi, odlučio da sve to potopi i podavi, i da se više ne bavi stvaranjem svijeta. A onda je vidio Nou - čovjeka o sebi, pri sebi, urednog i poštenog - pa mu bi drago, te se predomisli. Predložio mu je neka sagradi brod i neka u njega smjesti od svake životinje par, i neka se ukrca na brod skupa sa svojom obitelji, a onda će Bog poslati vodu. Za izgradnju barke ili arke dao mu je najduži rok u dosadašnjoj povijesti brodogradnje: stotinu i dvadeset godina.
Ali Noa nije časa časio, u sekundi ti proleti sto dvadeset godina, nego je učinio što mu je Bog rekao, i spremno dočekao potop. Vode su se zemljom širile sto i pedeset dana, a onda su se počele povlačiti. Doletjela je golubica s maslinovom grančicom. A zatim se arka nasukala u gorju Ararata. Prvo što je Noa učinio bilo je da sagradi oltar i prinese Bogu žrtvu.
Vidjevši sve to, Bog odluči s Noom sklopiti savez. Rekao je tada da više nikad neće pomoriti sve ljude, niti na zemlju zbog čovjeka slati propast. Noa i njegovi slobodni su da od sada jedu životinjsko meso, ali tako da krv iz njega otekne, jer je u krvi duša njegova. Tada je Bog ljudima zabranio da se međusobno ubijaju, nego ih je uputio da se međusobno plode i množe. Kao znak saveza svog s Noom, na nebo je postavio dugu. Zastava duginih boja simbolički je najstarija zastava na Zemlji.
Noa je poživio tristo i pedeset godina nakon potopa. Stigao je prokleti jednoga svog unuka, nekoliko se puta napiti i živjeti nekim vrlo običnim životom. Niti je bio naročito pobožan, niti je vodio računa o zajednici, niti je umro mučeničkom smrću. Priprosti veseljak i mudrijaš, Noa se uspio snaći i u najtežim prilikama na zemlji.
Njegova tri pretpotopna sina, Jafet, Šem ili Sem i Ham, praočevi su triju rasa: od prvoga potječu Jafetiti (Europljani), od drugoga Semiti (azijski i američki narodi), od trećega Hamiti (narodi Afrike). U srednjem vijeku vjerovalo se da od Šema potječu svećenici, od Jafeta ratnici, a od Hama seljaci.
Iz Noine legende razvile su se pripovijesti o velikim prirodnim katastrofama. U takvim se pričama neki običan čovjek, stjecajem okolnosti, razvije u vođu i spasitelja. Zemljotresi, poplave i požari ne mogu čekati na izuzetne pojedince, predodređene za velike povijesne uloge. Takvi nailaze s ratovima, velikim pokretima narodnih masa, društvenim lomovima i revolucijama. U vremenima elementarnih nepogoda ih naprosto nema, jer bi tada njihova pojava bila izvan logike priče.
Noa je, kažu, deseti i posljednji praotac Izraelov. Nuh je, prema islamu, Božji poslanik, jedan od onih koji su prethodili Isusu Kristu i Muhamedu. Inače je i unuk Metuzalemov. S njime se završava razdoblje dugovječnih, pretpotopnih ljudi. Poslije njega živjelo se samo dvjestotinjak do tristo godina, a onda se Bogu učinilo da je i to previše. Današnji čovjek ne bi stigao ni arku sagraditi. Noa je bio dobar, čuo je što mu Bog govori, nije se oholio niti je činio zlo, i bio je savršeno apolitičan, i nezainteresiran za ideološke sukobe kakvih je već bilo i u pretpotopnom svijetu, ali tek će se rasplamsati u novija starozavjetna doba. S Noom završava era dezangažiranih pravednika koji su gledali svoja posla.