O samosvjesnim, naglašeno svojima, no neudatima, koje okolina naziva “ničijim ženama”, o nadmenim lokalnim moćnicima koje pak zovu “naš čovik”, o odlascima i novim ljudima koji ulaze u na njih nespremne tuđe živote, o razumijevanju sebe i onog koji je pored tebe, o sukobu s malomišćanskim normama, o svemu tome u novoj zbirci “Naša žena” piše Tanja Mravak.
Spisateljicu, zaposlenu u splitskom Centru za autizam, pamtimo po do u detalje izbrušenim pričama iz “Moramo razgovarati”. Možda se i zato mnogima čekanje na ovu, drugu zbirku, učinilo - predugim.
Može li žena u Dalmatinskoj zagori biti svoja ako je neudata, ako je, kako kažu - “ničija žena”? Ili je to, čak i u današnja vremena, teško moguće? Pogotovo kad to, kako vaša priča kazuje, djevojčicama usade već za djetinjstva.
- Odgoj djevojčica u Zagori puno je više od toga što spominjete. Ovdje se žene odgajaju da mogu sve, da znaju kuhati, popravljati što se može, ofarbati zidove, lijepo se odjenuti, školovati se. Moja je baka, koja doduše jest bila istarska Talijanka, ali od udaje u ranoj dobi živjela u Sinju, uvijek govorila: “Prvo uči škole pa onda momci”. Spomenut ću i svoju blisku prijateljicu iz Sinja koja često spominje da ju je feminizmu naučio njen otac govoreći da nikada u životu ni o komu ne ovisi, da nauči sve što može naučiti, da vozi, da se školuje. Žene rješavaju stvari, snalaze se, ono što ne znaju, znaju kome se obratiti. To iziskuje poveliku životnu energiju, ali ona se odmalena trenira. Možda je to moj dojam, možda su takve žene s kojima se družim, ali odrastajući u tom kraju upoznala sam velik broj takvih žena da bi one bile iznimka. Realno, one zaista mogu biti ničije žene. Ali, naravno, također se očekuje i da bude nečija žena. Specifičnost male sredine je što ste tu s velikim brojem ljudi u nekakvom odnosu, rodbinskom, poslovnom, bili ste školske kolege, susjedi ste. Ti odnosi ponekad zavaraju ljude pa misle da imaju pravo nešto o drugome suditi.
Kako vam zvuči sintagma “ničiji čovik”? Jeste li je ikada čuli? Ovo “ničija žena” je poput “hladna kiša”, “loša sezona”, “neuspjela operacija”… toliko puta izrečeno da je, nažalost, već u uhu.
- Nisam nikada čula da je netko “ničiji čovik”. Ljudi ne bi trebali biti nečiji, to svojatanje vrijeđa i zatire ono naše u nama. Tek dvije individue koje su svoje i koje to jedno drugom priznaju mogu ostvariti skladnu vezu u kojoj se neće zatirati sebstvo onog drugog. Nije to sebičnost ni egoizam, to je psihičko zdravlje. Što nije lako postići. Ni osobno, ni u paru i vrlo rijetko se viđa.
U priči “Trešnja” motiv je trešnje što ju je davno posadio otac. Možemo li, osim ljubavi, i usmeno nam posredovanih vrijednosti, u nasljedstvo od roditelja dobiti išta plemenitije negoli - drvo?
- Imam nešto što je moja već spomenuta baka ostavila nama u nasljedstvo, a to je sjeme domaćih pomidora. To mi je posebna svetkovina, sve oko toga, sijanje, pikiranje, presađivanje, plijevljenje, dozrijevanje, branje, sakupljanje sjemena, to je nit koju nastavljam. Kod nas se često posadi stablo kad se rodi dijete, da njih dvoje paralelno rastu. Ljubav prema zemlji, vrtu, planinama, prirodi općenito, zbilja sam naslijedila od svojih baka, djedova i roditelja. Važna mi je ta uzemljenost.
Kako se u vama rađa priča?
- Hm... polako. Moje priče nisu neki osobiti događaji, više su bazirane na karakterima likova. Mene silno interesiraju ljudi, koje obrane imaju, kakva negiranja, njihove racionalizacije, osobna opravdanja, prebacivanja odgovornosti za neuspjeh, poricanja, a sve to rade ne bi li djelovali “normalno” i bili prihvaćeni, ne bi li zadovoljli svoj narcistični moment. I onda uhvatim te momente. Slušam razgovore, plaža je divno mjesto za to koliko god ne volim gužvu. Onda uhvatim neku nit i gradim oko toga priču. To se vrlo brzo odvoji od stvarnih ljudi koji su mi i ne znajući podarili taj početni impuls (hvala svima) i priča se počinje oblikovati. Poprilično me zna to opsjedati i negdje u mojim mislima ti likovi imaju vrlo intenzivan život i važno mjesto. Neodvojivo je to i od osobnih promišljanja, uvijek se gleda svijet kroz svoju prizmu. Dosta sam u ovoj zbirci pisala o rubnim likovima, oni su tu, u našim životima, ali su mrvicu pomaknuti.
Dug je bio period između dvije zbirke. Zašto?
- Iz niza razloga. Prvo, nisam se htjela ponavljati, što će mi dvije iste zbirke samo s drugim pričama. Drugo, ne mislim da se bez moje zbirke nije moglo preživjeti. Treće, možda i najvažnije, za prethodno opisan proces nastajanja priče potrebna je velika količina dokolice i slobodnog mozga, a život mi je neko vrijeme bio takav da taj luksuz nisam imala. Meni je inspiracija samo imanje dovoljno vremena.
Radite s djecom s autizmom. Gledajući ovaj svijet njihovim očima - kako vam se doima?
- Iznimno kaotičan. Zamislite da ste u nekoj zemlji u kojoj ne poznajete jezik, običaje, socijalna pravila, gdje je sve drugačije nego je vama prirodno, gdje ni geste nisu iste, pri tom vas nešto užasno žulja ili vam je nešto preglasno do boli i takvi trebate funkcionirati. Takav je njima naš svijet, gomila nejasnih situacija. Moj profesionalni zadatak je učiniti im naš svijet poznatijim i pristupačnijim.
Je li vas to iskustvo Centra za autizam mijenjalo kao osobu?
- Pa znanstveno gledajući, to ne mogu tvrditi jer nije bilo nekoliko mene u tom periodu na različitim mjestima i poslovima pa da vidimo više ishoda, ali uvjerena sam da je bitno utjecalo na moj osobni razvoj. Šesnaest godina jako stresnog posla, a s druge strane još uvijek mi iznimno zanimljivog fenomena autizma, učinili su me tolerantnijom osobom prvenstveno prema samoj sebi, a tolerancija prema drugima samo je posljedica toga. Ali nije do toga bilo lako doći, a vjerojatno me čeka još dosta puta. U ovom poslu uvijek se morate čekirati, kako funkcionirate privatno, kako na poslu, jeste li u kakvoj regresiji, jeste li nemirni, što je na što utjecalo... Dugo mi je trebalo da doista doživim da je svaki mali pomak veliki uspjeh. Nemanje direktne povratne informacije o vrijednosti onog što radite nepovoljno utječe na samopouzdanje, a onda se svašta urušava. Sad sam puno spremnija raditi ovaj posao nego prije desetak godina, iako će se uvijek dogoditi kakav loš dan. No, više se ne uzrujavam toliko oko toga. Naslućujem negdje svoje granice i mogućnosti, a to je ogromna sloboda.