GLOBALIZACIJA ENGLESKOG JEZIKA

BORBA ZA BOOKER Zašto Margaret Atwood, Ian McEwan i Zadie Smith žele izbaciti američke pisce iz konkurencije

FRANKFURT AM MAIN, GERMANY - OCTOBER 14: Canadian author Margaret Atwood attends the Peace prize of the german Book Trade pressconference during the Franfurter Book fair 2017 (Frankfurter Buchmesse) on October 14, 2017 in Frankfurt am Main, Germany. The 2017 fair, which is among the world's largest book fairs, will be open to the public from October 11-15. (Photo by Hannelore Foerster/Getty Images)
Getty Images

Margaret Atwood

Prije četiri godine propozicije nagrade Man Booker dopustile su da se natječu svi pisci kojima je roman objavljen kod britanskih izdavača. U posljednje dvije godine nagradu su odnijeli američki pisci, što je izazvalo pobunu kolega iz Velike Britanije, Irske i zemalja Commonwealtha

Otkad je 2014. inaugurirano da u konkurenciju za Man Booker mogu ući i američki autori, da to više nije nagrada ekskluzivno rezervirana za pisce iz Ujedinjena Kraljevstva, Irske i zemalja Commonwealtha, ne prestaju upozorenja da će Bookera progutati pisci s američkog tržišta i time osujetiti šanse za i onako malo vidljive autore s Novog Zelanda, Australije, Kanade, Irske, štoviše da će neproporcionalno ugroziti čak i britanske pisce.

Pamtim kad sam prije nekoliko godina razgovarala s obazrivim, vrlo benevolentnim, istinski skromnim britanskim autorom Jimom Craceom, koji je s romanom "Žetva" požnjeo mnoge bitne nagrade, među ostalim i Nagradu Windham-Campbell s kojom ide i 150 tisuća dolara, iako profesor na američkom sveučilištu, gdje predaje kreativno pisanje - nije bio oduševljen činjenicom da Bookera danas mogu dobiti i Amerikanci.

Krajnje bi simplificirano bilo tvrditi da je to među ostalim i stoga što su njegova "Žetva" (2013.), a ranije i roman "Quarantine" (1997.), iako su bili u užem izboru za Bookera, ostali bez nagrade. Konačno, bila su to, što se pravila za Bookera tiče, sasvim druga vremena.

Za neformalna dijela razgovora Crace je, kad smo se slučajno dotaknuli novih pravila za Bookera, dao naslutiti kako misli da će ta nagrada, širenjem na pisce izvan Ujedinjena Kraljevstva, Irske i Commonwealtha izgubiti na njezinoj dotadašnjoj primarnoj prepoznatljivosti.

Time se nije, doduše, puno bavio, ali nešto slično tome ipak mi je lanjskoj ljeta spomenuo i australski pisac koji živi na Tasmaniji, Richard Flanagan. Bookera je 2014. dobio za roman "Uskim putem duboko na sjever", priču o japanskom ratnom zločinu počinjenom 1942. i 1943., pri gradnji Pruge smrti u jugoistočnoj Aziji.

Uz prijevode i vidljivost koju je tad Flanagan dobio, 50.000 funti, otvoreno je kazao - spasilo je njegov kućni budžet, taman u času kad je pomislio da je primoran potražiti neki drugi posao ne bi li prehranio obitelj.

Ima tome mjesec dana da je tridesetak britanskih izdavača uputilo javni apel fondaciji nagrade, jednoj od najprestižnijih globalno, da američke autore izuzmu iz onih koji mogu ući u krug za Bookera.

Britanski izdavači upozoravaju da, ostanu li i Amerikanci u izboru, to u skoroj budućnosti vodi "homogenizaciji književnosti. … Jer, promjena kriterija koja je vjerojatno imala intenciju nagradu učiniti globalnijom, zapravo je polučila obrnut efekt, dovodeći do dominaciji angloameričkih pisaca na uštrb ostalih; rizik je da će se ugroziti svrha nagrade, koja je nekoć bila sjajan mehanizam da se pisci s engleskog govornog područja učine vidljivijim na velikom tržištu, sadašnji Booker više kao da ne služi ni čitateljima niti tržištu".

Amerikanci su dobili polovicu Bookera otkad im je dopušteno sudjelovati u izboru. Paul Beatty nagrađen je 2016., lani je nagrađen George Saunders za "Lincoln in the Bardo", knjigu u kojoj govori o tugovanju američkog predsjednika Lincolna za pokojnim sinom.

Godine 2015. pobjednik je bio Marlon James, Jamajčanin doduše, koji u nagrađenu romanu piše o pokušaju atentata na Boba Marleyja, ali ipak - pisac koji odavno živi u New Yorku.

Pismo koje su u veljači odaslali britanski izdavači organizatorima Bookera nije trebalo biti javno, iako je ubrzo postalo. Fondacija nagrade na to je odgovorila da su 2014. proširili krug želeći dopustiti piscima, bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost, državljanstvo, geografsku lociranost, da uđu u konkurenciju. "Nije to pravilo uvedeno da bi uključilo samo američke autore", upozoravaju. Odgovarajući na argument izdavača da je promjena kriterija dovela do znatno manje nacionalne raznovrsnosti među finalistima i pobjednicima, ustvrdili su da je 2014., 2015. i 2016. u užem izboru redovito bilo četvero (od šestero) neameričkih izdavača te da su 2014. i 2015. nagradu odnijeli Australac i Jamajčanin. "Osim toga, nikakav se trend ne može jasno iščitati na temelju podataka za samo četiri godine", zaključuju.

Margaret Atwood, Ian McEwan, Zadie Smith i druga zvučna imena organizirana oko Folio Academy prije desetak su dana pozvali da se Booker vrati starim kriterijima. 99% članova Folio Academy koji su sudjelovali u internoj anketi drži da Booker mora (iznova) mijenjati pravila igre.

Folio Academyja 2001. je utemeljila nagradu Rathbones Folio, nakon što je članica žirija Man Bookera Stella Rimington pozvala da se nagrađuju "čitljiviji" romani koji korespondiraju sa širom publikom.

Tako je 2013., prvi Folio nagradu dobio George Saunders, te iste godine kad je Men Booker International objavio da će proširiti svoje kriterije za autore koji ostvaruju mogućnost ulaska u izbor za Bookera. Saunders će, samo tri godine kasnije, dobiti i Bookera. Pa će i on, drugi u nizu Amerikanac s Bookerom, postati argument u rukama onih koji tvrde da je karakter i smisao nagrade promijenjen otkad su u krugu za nju mnogo vidljiviji američki pisci koji su manje poznatim kolegama iz Commonwealtha opasna prepreka na putu za veću afirmaciju koja dolazi s Bookerom, šansu za globalnu prepoznatljivost barem dijela njihova opusa.

Jedan od onih kojim u početku američka konkurencija nije smetala, a sad je promijenio mišljenje je John Banville, irski autor, dobitnik Bookera 2005. "Ta je nagrada bila jedinstvena, sad je izgubila taj status. Danas je to samo jedna u nizu nagrada. Treba vratiti stare kriterije!", poručuje i dodaje: "Posljedica otvaranja Man Bookera i američkim piscima, bez da se, recimo, dogodila promjena u tome tko može konkurirati za Pulitzera ili National Book Awards, zapravo umanjuje mogućnosti za britanske, irske, indijske, kanadske, australske, novozelandske, južnoafričke autore…, a američkima općenito i ne donosi veliku korist. Tako da možemo tvrditi da amerikanizacija Bookera ide na štetu i američkih čitatelja, jer su oni izgubili donedavni prozor u sjajna neamerička djela za koja vjerojatno ne bi, ili barem ne bi u tolikom mjeri, niti čuli. Po meni ovako definiran Booker zapravo ne pogoduje nikome".

Književni kritičar u Spectatoru, Sam Leith, ne vidi problem u današnjem Bookeru: "Jasan je književni kriterij u pravilima koji se bazira na engleskom jeziku prije negoli na teritorijalnom koji je bio baziran na polumrtvom postkolonijalnom tržišnom bloku!"

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo