'SJAJ EPOHE'

BORIVOJ RADAKOVIĆ Roman složen od dviju vožnji biciklom i dviju prometnih nesreća

    AUTOR:
    • Željko Ivanjek

  • OBJAVLJENO:
  • 03.04.2019. u 11:13

Zagreb, 081118.
Vukovarska ulica.
Knjizevnik Borivoj Radakovic.
Foto: Marko Todorov / CROPIX
Marko Todorov / CROPIX

Premda je po godinama blizak borhesovcima, Borivoj Radaković (r. 1951) nema s njima velikih književnih poveznica. Osim toga, za razliku od njih, koji su počeli objavljivati sa 20-ak godina, Radaković je ušao u književnost kasnije, u tzv. ozbiljnim godinama, sa 40-ak.

Njegov roman “Sjaj epohe” (1990; drugo izdanje 2009) bio je memento socijalizma, s jedne i apologija rocka s druge strane. Recimo RSŠ: Rundek, Stublić, Štulić. Gorka svakodnevica, u ovom romanu novinara u kulturi s piščevim imenom, pokrenula je radnju. Junakov put u London treća je konstanta i budućih djela ovoga pisca. Preskačem fotografije spolnih organa, tako važne za Radakovićev multimedijalni doživljaj pisanja.

Premda se o rockerima pričalo na sva usta, posebno o punkerima, ostali su izvan ozbiljne književnosti i umjetnosti sve do Radakovića. I do Maleša, koji je obnarodovao svoju sklonost mnogo ranije, kad je počeo objavljivati. Međutim, nisu stvarnosnost, glazbeni Novi val i njegova londonska ishodišta bili osnovne dominante Radakovićeve naracije. Bio je to jezik, njegov samosvojni koine, sklopljen miješanjem standarda i zagrebačkog slenga. Po njemu je postao baš zagrebački pisac u “njemačkoj” tradiciji Antuna Gustava Matoša; aluzija na njegove prijevode s engleskog.

Poslije ratom zagušene recepcije prvog romana, pisac je izazvao buru s dramom “Dobro došli u plavi pakao” (1994). Pojednostavljeno rečeno, od nekoliko stranica romana “Sjaj epohe”, na trnjanskom slengu, pisac je sročio “Plavi pakao”. Zahvaljujući visokim standardima i oba ova djela hrvatska je književnost sačuvala građanske vrline. Ako je to pretjerivanje, u njemu ima istine, kao što svjedoče zapisi Duška Ljuštine, ondašnjeg direktora Kerempuha.

“Plavi pakao”, u režiji Petra Večeka, pamti se većim od kazališta, u tmurnoj atmosferi ratnoga ruha. Pisac je postao “brendiran”, što mu nije smetalo da nastavi svoje literarne provokacije, sukladne onima, recimo Handkea. Nastavio je s kratkim pričama (Porno, 2002), objavio drame u knjizi (Plavi grad, 2002), pa zatim knjigu “Sredina naprijed!”, (2003) zbirku eseja, reportaža i putopisa, žanrovski eklektičnu, ali svakim potezom pera oslobođenu stega klasičnih podjela. To je knjiga “feljtona i kaprisa” i slobodoumnosti.

Poslije petnaest godina dočekao se Radakovićev drugi roman “Virusi” (2005). Nešto manje čekao se izlazak “Što će biti s nama” (2015), koji sam u ovom listu ishvalio. Tri godine poslije njega pojavljuje se, evo, predmetnuti roman “Hoćemo li sutra u kino”.

Ovo je drugi retorički naslov pisca, bez upitnika, ujedno njegova posljednja rečenica. Složen je “od” dviju važnih vožnji biciklom i “od” dviju prometnih nesreća. U prvoj vožnji junak Slaven stradao je na cesti od Brezovice prema Zagrebu. Poslije druge vožnje stupio je u seksualni odnos s Jurom-Žoržem-Orangutanom Marićem, koga je sumnjičio kao ljubavnika svoje supruge Dore. (Prije toga spasio je Žorža od smrti pod tramvajskim kotačima.)

Spomenuto troje tvori slatki književni trokut, i to stoga što je neizvjesno je li Dorin preljub stvaran ili je posljedica Slavenove paranoje. Oprezno vodeći radnju, kao svaku sažetu rečenicu, Radaković čitatelja ostavlja u nedoumici. Možda su Dora i Žorž seks-supatnici, a možda nisu.

Na izravno Slavenovo pitanje, Dora poriče preljub. Prisnažuje ga Žoržova supruga Biba, koja je gotovo sigurna da njen muži ševi Doru. I to zato što nije pronašla nikakvih tragova u njegovoj mobi-pošti. Prijavljuje oboje Slavenu. Biba je, isto tako podložna ljubomori na stasitog muža, malo tamnijeg i malo većeg penisa od Slavenova. No, jesu li muškarci “drugovi po p.” ili nisu. Vođenje radnje po ovakvoj sklizani ide u prilog pisca.

Jasno, još od Altmanova filma “Tri žene” mlade je zgražavala strast starica i staraca. U “Kinu” se združuje sa činjenicom da su svačiji roditelji žene i muškarci. Naime, kada natučenom i podljevenom Slavenu umre mama, on pronalazi u njenoj ostavštini foto-albume: “Mamina pička./ To je uostalom prvo i vidio kad je okrenuo stranicu. Ne skida pogled s gole mame. S njezinog središta sazdanog od crnih vitica. S centra svijeta. Niti što misli niti što doživljava, samo je zapanjen. Nikada je nije vidio golu.”

I tako pisac ulazi, zapravo u temu podrijetla, koje ostaje nesigurno baš kao, po drugoj strani ljubavni trokut. Ta i takva, dvostruka neizvjesnost osnovni je pokretač romana “Hoćemo li sutra u kino”. Tko je, npr., porno-mama nekom zločincu? Tko joj je napravio dijete. Na jednoga ratnog zločinca Slaven je natrčao u kafiću, misleći isprva da je znanstvenik Ivica Đikić. Od pitanja: “Tko je bila moja majka?” došao je do susljednog: “Tko sam ja?”

I zato je moguće da je zločinac iz kafića počinio zločin mržnje prema naciji ili čovjeku od koga potječe, zato što ne može znati tko su mu bili majka i otac. No, tko bi bio Edip bez Edipova “kompleksa”. Toliko o identitetu i nacionalnoj pripadnosti, da ne velim nacionalizmu.

Gimnazijska dionica “Kina” zorno pokazuje da je Slavenu najveći problem Slaven. Profesor je geografije, nastoji upisati jednog učenika u prvi razred svoje škole, ali ne uspijeva. Posljednji je doznao da su mu učenici dali nadimak “el ninjo”. Možda mu je nadimak jednako odvratan kao “Žorž”. Njegova zagledanost u maturanticu Milanu jalova je i žalosna.

Na kraju, Slaven je postao karakterna katastrofa. Njegovo koketiranje sa supružinskim donjim rubljem odvelo ga je u homoseksualni odnos. Ali, zapravo nije doznao je li gay. Još jedan Radakovićev ili-ili, što se nastavlja na Kierkegaardov. Gledanje još jednog filma zatamnit će problem Slavenovog seksualnog i svakog drugog identiteta. Ali, pitanja koja mu je postavio pisac Borivoj Radaković ostaju svakom čitaocu.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo