BLAGDANSKA NOSTALGIJA

BOŽIĆNI ESEJ MILJENKA JERGOVIĆA Prosinac i Božić vraćaju sjećanja na dobra, stara vremena. Čak i kad ih nije bilo

Waiting for Santa Claus (OLVI008_OU231_F), Image: 257236045, License: Rights-managed, Restrictions: All persons depicted are no longer living and no estate exists. The image supplier warranties that there will be no model release issues., Model Release: no, Credit line: Profimedia, Everett
Profimedia, Everett

U ona dva-tri tjedna oko Božića i Nove godine započinje neki neobičan i vazda isti proces u glavi i u duši baš svakoga čovjeka, bogatog i siromašnog, vjerujućeg i nevjerujućeg, kršćanina i inovjerca, naivka i cinika, samotnika i bekrije… Onima sa zapadne strane carinarnica Bajakovo-Batrovci proces se naglo okončava već prvoga siječnja, kada u ranim popodnevnim satima započinje uštimavanje za sutrašnji radni dan, dok onima s istočnih strana stvar biva produžena za još sedam ili čak četrnaest dana. I to je danas, ljeta gospodnjeg 2018, bit će i najmarkantnija kulturološka i emocionalna razlika između Hrvata i Srba. Srbi se svake godine cijela dva tjedna duže suočavaju s fantomima vlastite prošlosti.

Moderni čovjek zatočenik je kalendara. Tradicionalni čovjek bio je zatočenik godišnjih doba. Nas se zime, proljeća, ljeta i jeseni više ne tiču. Prosječno nam je jednako toplo, i ne strepimo nad urodom pšenice i krumpira. Ali zato nas još puno gore mori metafizika kalendara. Mjesece i godine, ovakve kakvi nam jesu, izmislili su, ukomponirali i zadali geofizičari i astronomi, a kraljevi su i carevi, sultani, premijeri i predsjednici krvlju i mačem odredili da se njihova izmišljotina mora poštovati. Posljednji veliki meštar od kalendara Srbin je Milutin Milanković, koji, kao i Tesla, polaže emocionalno i svako drugo pravo na hrvatsku domovinu. Rođen u Dalju, gimnaziju završio u Osijeku, da bi se zatim otisnuo u Beč, na velike škole, Milanković je osmislio do danas najsavršeniji kalendar, koji svakih 28.800 godina zakasni po jedan dan. Ali bit će da je moguće izračunati i savršeniji kalendar od njegovog.

Nama je težak i ovaj gregorijanski, koji je tek malo savršeniji od julijanskog. Inače, njega su, taj novi kalendar, uveli još krajem šesnaestog stoljeća. Učinio je to papa Grgur XIII, te je kalendar po njemu i dobio ime, premda bi bilo poštenije da je nadjenuto po njemačkome astronomu Christophu Schlüsselu i napuljskome fizičaru Luigiju Liliju Giraldiju, pa da se, recimo, zove Kristof-Luiđijev kalendar, ili po naški Krstin i Lujin kalendar. Pravoslavne crkve stoljećima ga nisu prihvaćale, upravo zato što je zapovjeđen putem papinske bule (nazvane Inter Gravissimas), da bi ga tek u posljednjem stoljeću malo-pomalo preuzimale, ali je srpska, kao i ruska crkva, do danas ostala čvrsto pri julijanskome kalendaru, što ga je birvaktile uveo Gaj Julije Cezar, a kršćani ga prihvatili na prvom ekumenskom saboru u Niceji, godine 325. Inače, bula pare Grgura proizvela je jednu od najuzbudljivijih, ili možda najsablasnijih okolnosti u sveukupnoj povijesti čovječanstva. Naime, da bi se novi kalendar naštimao, nakon četvrtka, 4. listopada 1582. uslijedio je petak, 15. listopada 1582. Deset dana između ovog četvrtka i petka nikad se nisu dogodila. Za tradicionalne ljude, one iz godišnjih doba, to možda, i nije veliki problem, ali za nas koji živimo u kalendarima to je mentalno i emocionalno nepremostivo. Otkako sam saznao za tih deset dana ukradenih svijetu, ne napušta me pomisao na njih.

Ali vratimo se temi: svake godine, malo prije Božića, započinjemo svođenje životnih računa. Na jednoj strani bivaju želje, na drugoj su naša obećanja. Želje nam se, uglavnom, nisu ispunile, a obećanja nismo ostvarili. I sad je opet vrijeme da nešto poželimo i da si nešto novo obećamo, i sve to pod teretom uvjerenja da je jedan ciklus završen i sad započinje novi. Iako za takvo što nemamo nikakvih uporišta u stvarnosti, jer ne samo da kalendarska godina nema nikakvoga, osim dogovornog značenja, nego se, iz vjerske i iz vjerničke perspektive, ne zna ni kada se Isus Krist rodio - moglo je to biti bilo kojeg od 365 dana u kalendaru, nas drži to iracionalno uvjerenje da je nešto upravo došlo svome kraju, a nešto je drugo na početku. I sad smo dužni i prošlosti svojoj, i budućnosti.

Ali, naravno, čovjek kako ne zna kakva će mu biti budućnost, i hoće li ikakve budućnosti uopće biti, pa ga od toga i strah hvata, tako se okreće onome što je prošlo. A prošlost je, naravno, lijepa, tako se za njom oko Božića i Nove godine redovito čezne. Svaki čovjek ima svoja stara dobra vremena. Istovremeno je i dobro, i pogubno što je tako.

A tako je, jer postoji nešto što se zove optimizam pamćenja. Naime, kod većine ljudi postoji izrazit nesrazmjer između sjećanja na ugodne i sjećanja na neugodne događaje. Različite su teorije o tome zašto su sjećanja na ugodne događaje brojnija ili u čovjekovoj svijesti markantnija. Ali prevlađuje mišljenje da je razlog u očuvanju pozitivne slike o sebi i svome životu, te na kraju i samopoštovanja. I ovako strahujemo od budućnosti, pa kako bi nam tek bilo kada bi nam i prošlost u sjećanjima bila tako strašna. Da bismo izbjegli strah, živimo u optimizmu sjećanja, slavimo dobra stara vremena, te se baš oko Božića i Nove godine kupamo u milini i u behutu svakojake nostalgije. A nostalgije, opet, ima razne: jedni se sjećaju mladosti i onih božića u katakombama socijalizma, kada se potajice slavilo, de se partijske knjižice po džepovima ne bi dovodile u nezgodan položaj, a drugi se sjećaju samog božićnog događaja - ono kada je Marija u štalici rodila sina, pa kada su par tjedana zatim naišli oni kraljevi… - ali i jedno i drugo tiče se istog blaženstva i dragosti i iste čežnje za vremenima koja se nisu dogodila i za onim čega nikad nije bilo. Nostalgija je, moglo bi se i tako reći, čežnja za danima između četvrtka, 4. listopada 1582. i petka, 15. listopada 1582.

Jedna od stvari na koju nas optimizam pamćenja navodi, naročito u ova hiper-potrošačka, zagrebačka adventska i postadventska doba, jest da se nekad imalo više nego danas. Oni koji će ustvrditi da nije tako i da je standard života famoznoga prosječnog građanina u Hrvatskoj viši nego ikad, pa i nego što je bio u blagorodnom posljednjem desetljeću kapitalizma, mora da to govore zato što su uvjereni podupiratelji aktualnog režima. A takvima je optimizam pamćenja vezan za neka prethodna vremena.

Recimo, postoji mit o tome da je u Hrvatskoj uništen i osiromašen takozvani srednji sloj, koji je motor svakoga društvenog, a pogotovu kulturnog prosperiteta. I on je, taj mit, međutim zasnovan na optimizmu pamćenja i na nostalgiji kojom se popravljaju nedostaci prošlosti i prenaglašavaju mane sadašnjosti. Kako je srednji sloj živio u osamdesetim godinama onoga našeg jedinog pravog stoljeća na dva se reprezentativna primjera možemo obavijestiti kroz ediciju dnevnika zagrebačkog izdavača Disput, i knjiga Zdravka Malića “Stazom pored druma” i Divne Zečević “Život kao voda hlapi”.

Oboje doktori znanosti, on, zagrebački sveučilišni profesor, s redovnim profesorskim honorarom na Sarajevskom univerzitetu, te povremenim honorarima od uređivanja i pisanja za časopise, od književnih prijevoda s poljskog i ruskog, kao i predavanja na fakultetima u Poljskoj, uredan obiteljski čovjek, jedan od najuglednijih europskih polonista, ona, znanstvenica na Institutu za narodnu umjetnost, doktorica književnih znanosti, među najuglednijim hrvatskim ekspertima za usmenu književnost, s međunarodnim referencama i ugledom. Oboje imaju visokoobrazovane, zaposlene supružnike, čiji profesionalni položaji nisu bitno ispod njihovih. Zdravko Malić i Divna Zečević osim što pripadaju društvenoj eliti socijalizma - s tim da je on član SKJ, a jedno vrijeme i član Centralnog komiteta SKH, dok ona nije članica partije - po onom što proizlazi iz njihovih profesionalnih namještenja predstavljaju srednji imovinski sloj, dionici su, dakle, one klase koja je motor društvenoga i kulturnog prosperiteta, o kojoj se, u to nema baš nikakve sumnje, u ono vrijeme vodilo više računa nego što se vodi danas.

Ali evo kako je to praktično izgledalo: kako nisu stari Zagrepčani, niti su na drugi način bili u prigodi da naslijede kuću ili stan, oboje žive u nevelikim stanovima u novogradnji na rubovima Zagreba. On nema kamo s knjigama, koje stalno kupuje, kako u Poljskoj tako i u Jugoslaviji (gdje je izdavačka scena, ipak, neusporedivo bogatija nego u današnjoj Hrvatskoj), ali 3. kolovoza 1986. u svoj dnevnik zapisuje ovo: “Pun mi je kufer te moje bijede. (…) Evo, kupio sam nedavno (ispod ruke, tj. u švercu) tranzistorski prijemnik. Ima sve što treba. I masno sam ga platio. I na njega ne mogu čisto čuti nijedne radio-stanice. I tako ću sada pa ubuduće, dok ne krepam, slušati dvije-tri radio-stanice ujedno. Valjda kao nitko živ. Jer ona je vila od moje kolijevke i to rekla: nikada nećeš imati dobar radio, pa platio ga suhim zlatom. I tako, što ja obdan priskrbim, vila mi obnoć rasturi!” Ona, pak, muku muči s nalivperom, kojim zapisuje svoj dnevnik, a onda i sve drugo što piše. Kupuje jeftina pera, koja naravno traju kratko. I onda tako kupi kinesko nalivpero koje je, kažu, baš kao Parker. Samo što je kinesko. I muka se dalje nastavlja, kroz dnevnik i kroz život.

I sve drugo u potrošačkoj svakodnevici Zdravka Malića i Divne Zečević je kao s tim tranzistorom i nalivperom. Onodobni dobar tranzistor usporediv je s današnjim laptopom, ali nipošto novim Appleom. Recimo, neka je prosječni Lenovo. Nalivpero je već malo skuplja igračka. Ono kakvo za sebe traži Divna Zečević ne košta manje od tisuću eura. U ono je vrijeme bilo nešto jeftinije, ali nije koštalo manje od jedne profesorske plaće. Danas bi na Malićevom Filozofskom fakultetu bilo teško naći profesora (docenta, pa i asistenta), koji nema novca za prosječan Lenovo. Ili onog koji godinama čezne za nalivperom. Istina, danas bi na tom istom fakultetu, izuzmemo li Tomislava Brleka i još ponekog čudaka i čudakinju, bilo nemoguće naći profesora koji na knjige troši i deseti dio novca koji je na njih trošio Zdravko Malić, ali tu nije riječ o razlici u primanjima i imovnoj klasi, nego se radi o razlici u životnim interesima i prioritetima.

Po svemu sudeći, nije iščezla srednja klasa, niti su sveučilišni profesori i doktori znanosti prestali pripadati toj klasi, nego ta srednja klasa danas uglavnom čezne za onim za čime čezne i najgori bogataški ološ. U čemu ni sveučilišni profesori nisu izuzetak.

O tome sam, shvaćate, mislio, pa sam se malo previše i raspričao u ove dane od svođenja godišnjih i životnih računa. Dobro je da srce žudi za dobrim starim vremenima. Ali je dobro i da glava zna da takvih vremena za naših života nije bilo. I sva je prilika da ih neće ni biti. Naime, dok svaku promjenu nagore odmah prepoznamo i osjetimo, promjene nabolje događaju se a da ih ne budemo svjesni. Kad god preko interneta ili u autu budem slušao radio, ja ću se sjetiti profesora Zdravka Malića i njegove čežnje za dobrim radio-aparatom.

Izdvajamo