ZAGREB -
U čemeru i ozbiljnosti naših domaćih književnosti jedna od rijetkih duhovitih i smiješnih knjiga zvala se “Pantologija novije srpske i jugoslovenske pelengirike”.
Objavljena 1920, nadopunjavana 1922. i 1938, i za Jugoslavije samo još jednom, onako stidljivo, tiskana 1966, ova je knjiga bila okrutna i stilski virtuozna rugalica na račun kanonskih djela naše književne povijesti te praktično svih znatnijih južnoslavenskih pisaca, od tada mladih Andrića, Crnjanskog i Krleže, do Branka Radičevića, Držića i narodnog genija koji je spjevao “Hasanaginicu” ili epski kosovski ciklus.
Tom si je knjigom, iako ne samo njom, autor zapečatio sudbinu, pa nikada nije ušao ni u jednu akademiju, a sve do naših dana, točnije do prije dvadesetak godina, njegovom geniju nije se znalo mjesto u povijesti srpske književnosti. Taj pjesnik bio je Stanislav Vinaver.
Naše gluposti i ludosti
Iako se
Predrag Lucić rijetko i sasvim izuzetno rugao tuđemu pjesničkom i književnom daru i umijeću, on je bliski Vinaverov srodnik. U hrvatskoj književnosti nema zapravo nikoga tko bi mu bio tako srodan i s kime bi mogao u istu knjigu ili antologiju.
Kao i Vinaver, on preuzima tuđe tekstove, persiflira ih, ubacuje u njih druge sadržaje i pretvara u rugalice, najčešće dnevnopolitičke inspiracije.
U vrijeme kada je, prije već skoro četvrt stoljeća, počeo to da radi, činilo se kao da je to žurnalizacija pjesništva i da će, koliko god se veličanstvenom činila njegova pjesnička akrobatika, te pjesme trajati koliko i novine u kojima su izlazile, ili tek koji tjedan duže.
Međutim, naše gluposti i ludosti pokazale su se trajnima, kamenile su nam se pred očima i pretvarale u neku vječnost, a Lucićeve pjesme, koje su opjevavale tu vječnost, ostajale su jednako svježe i kad bi nam se učinilo da smo im zaboravljali dnevnopolitički povod. Na kraju, njegova rugalačka poezija postat će paralelna lirska povijest samostalne Hrvatske i onoga što joj je neposredno prethodilo.
Popratni metodološki tekst
Knjiga “Sun Tzu na prozorčiću” druga je Lucićeva pantologija, nakon “Haiku, haiku, jebem ti maiku”, tiskane u Feralovoj biblioteci 2003. U njoj su sabrane pjesme u kojima se pjesnik obračunava s onih nekoliko velikih hrvatskih autoriteta, kao što su Crkva, Amerika, Nato i Vlast. Svaka pjesma ima svoj prateći, metodološki tekst, u formi pitanja, zadataka, pouka i uputa, što zajedno čini knjižurinu od petstotinjak stranica, debelu skoro kao Pavletićeva “Zlatna knjiga hrvatskog pjesništva”.
Neke od pjesama prizivaju ekskomunikaciju (“I tebe smo, Gospodine, Spremni nazvat komunistom, Odbiješ li nekretnine, Vratit listom, vratit listom!”), kad bi bilo tako moćnog popa ili pape koji bi Lucića mogao iz njegove crkve da istjera. Druge, pak, iz ciklusa “Bushomon, optika satrapa”, zazivaju odbijanje američke vize, ali praktično nema nijedne u cijeloj knjizi koja ne bi razgnjevila nekoga od onih kojima se narugala. Naravno, u tom gnjevu nije ni smisao, ni razlog ovakvoga pjesništva. On je neizbježna popratna pojava, koja će Lucića, kao i Vinavera, pratiti dok je živ. Razlika je samo u tome što se Vinaver smrtno zamjerio književnosti, i književnostima, kojima je pripadao, dok je Lucićevo zamjeranje manje lokalno i strukovno, a više je općedruštveno i svjetsko, što njegovu društvenu poziciju, ipak, čini komfornijom nego što je bila Vinaverova.
Knedla u grlu
Dobar humor često je tužan, kao što su tužni i filmovi Charlieja Chaplina. Tako su i najbolje pjesme u ovoj knjizi takve da se na njih čovjek smije s knedlom u grlo.
Recimo, “Gazimestan Strajp”, u kojoj Lucić komentira pismo podrške što ga je Milorad Dodik uputio izraelskoj vladi u povodu kasapljenja Gaze: “Ima dete u gradu Po imenu Gaza, Detetu je nadimak Materina maza… Kad sva deca ustanu, On i onda spava, Oće da ga upišu U knjigu žrtava… Kad ga geler ogrebe, Plače i zapeva: Joj Alahu, pomagaj, Iziće mi creva!... Kad mu trošnu nastambu S dve flambiraš zolje, Maza vrišti, reko bi Da ga neko kolje… Kad sva deca izginu, On po Gazi šeta, Nariče i privlači Pažnju celog sveta…Poštovani kolega Šimone Peresu, Od tog drskog deteta Daću ti adresu… Stanuje pod šatorom, U Gazi, kraj puta. Daj mu kakav čvršći dom, Šalji mu tabuta!”
To su samo fragmenti, do bola tužni - nad kojima bi, valjda, kakav ološ mogao Lucića proglasiti za antisemita - pjesme koja je, posve genijalno, ispisana po matrici pedagoške pjesmice Jovana Jovanovića Zmaja.
No, radi popravljanja dojma vrijedilo bi citirati, recimo, “Tel Čavoglaviv”, napisan po prepoznatljivom hrvatskom evergrinu: “U Judeji, ispod svetog brda Siona, Mlad Primorac obranija našeg Thompsona… Stoji Dragan do Shimona, starog Peresa, Pustija mu Čavoglave, pa se rasplesa… Ehud Olmert, Natanyahu, svi uz pismu, svi, Za Yom Kipur i za Golan borimo se mi!... Za Židove Thompson nikad nema grubu rič, Nije lud da ide vriđat Maru Pavelić!... Slušajte sad poruku od naše satnije: Nećete u Jasenovac, niste ni prije!... Sefardi i Aškenazi, braćo Židovi, Nećete u Jasenovac već u Maksimir!... Stići će vas naša kletva, to već svako zna: Slušat ćete Perkovića misto Dylana!”
Pametno i potresno
Knjiga “Sun Tzu na prozorčiću” pametna je, duhovita i potresna. Svakako je bolja i moralnija od svoga autora, što je, naravno, kompliment samome Luciću, jer su slabe i jadne one knjige, a takvih je, na žalost, većina, od kojih su njihovi autori pametniji i bolji.
U šali se, naravno, postave i ona zadnja i najvažnija pitanja, od kojih bi se dali načiniti romani i od kojih je sastavljena povijest naših dana. Tako, recimo, u veličanstvenoj pjesmi “Kad je papa bio mali” Lucić naivno i klaunovski pita sjeti li se Ratzinger Židova kad ugleda bijeli dim što se vije u vrijeme konklave. Razlika između Lucića i onih kojima se on ruga upravo je ta što se oni ne pitaju.
Miljenko Jergović
Objavljena 1920, nadopunjavana 1922. i 1938, i za Jugoslavije samo još jednom, onako stidljivo, tiskana 1966, ova je knjiga bila okrutna i stilski virtuozna rugalica na račun kanonskih djela naše književne povijesti te praktično svih znatnijih južnoslavenskih pisaca, od tada mladih Andrića, Crnjanskog i Krleže, do Branka Radičevića, Držića i narodnog genija koji je spjevao “Hasanaginicu” ili epski kosovski ciklus.
Tom si je knjigom, iako ne samo njom, autor zapečatio sudbinu, pa nikada nije ušao ni u jednu akademiju, a sve do naših dana, točnije do prije dvadesetak godina, njegovom geniju nije se znalo mjesto u povijesti srpske književnosti. Taj pjesnik bio je Stanislav Vinaver.
Naše gluposti i ludosti
Iako se
Predrag Lucić rijetko i sasvim izuzetno rugao tuđemu pjesničkom i književnom daru i umijeću, on je bliski Vinaverov srodnik. U hrvatskoj književnosti nema zapravo nikoga tko bi mu bio tako srodan i s kime bi mogao u istu knjigu ili antologiju.
Kao i Vinaver, on preuzima tuđe tekstove, persiflira ih, ubacuje u njih druge sadržaje i pretvara u rugalice, najčešće dnevnopolitičke inspiracije.
U vrijeme kada je, prije već skoro četvrt stoljeća, počeo to da radi, činilo se kao da je to žurnalizacija pjesništva i da će, koliko god se veličanstvenom činila njegova pjesnička akrobatika, te pjesme trajati koliko i novine u kojima su izlazile, ili tek koji tjedan duže.
Međutim, naše gluposti i ludosti pokazale su se trajnima, kamenile su nam se pred očima i pretvarale u neku vječnost, a Lucićeve pjesme, koje su opjevavale tu vječnost, ostajale su jednako svježe i kad bi nam se učinilo da smo im zaboravljali dnevnopolitički povod. Na kraju, njegova rugalačka poezija postat će paralelna lirska povijest samostalne Hrvatske i onoga što joj je neposredno prethodilo.
Popratni metodološki tekst
Knjiga “Sun Tzu na prozorčiću” druga je Lucićeva pantologija, nakon “Haiku, haiku, jebem ti maiku”, tiskane u Feralovoj biblioteci 2003. U njoj su sabrane pjesme u kojima se pjesnik obračunava s onih nekoliko velikih hrvatskih autoriteta, kao što su Crkva, Amerika, Nato i Vlast. Svaka pjesma ima svoj prateći, metodološki tekst, u formi pitanja, zadataka, pouka i uputa, što zajedno čini knjižurinu od petstotinjak stranica, debelu skoro kao Pavletićeva “Zlatna knjiga hrvatskog pjesništva”.
Neke od pjesama prizivaju ekskomunikaciju (“I tebe smo, Gospodine, Spremni nazvat komunistom, Odbiješ li nekretnine, Vratit listom, vratit listom!”), kad bi bilo tako moćnog popa ili pape koji bi Lucića mogao iz njegove crkve da istjera. Druge, pak, iz ciklusa “Bushomon, optika satrapa”, zazivaju odbijanje američke vize, ali praktično nema nijedne u cijeloj knjizi koja ne bi razgnjevila nekoga od onih kojima se narugala. Naravno, u tom gnjevu nije ni smisao, ni razlog ovakvoga pjesništva. On je neizbježna popratna pojava, koja će Lucića, kao i Vinavera, pratiti dok je živ. Razlika je samo u tome što se Vinaver smrtno zamjerio književnosti, i književnostima, kojima je pripadao, dok je Lucićevo zamjeranje manje lokalno i strukovno, a više je općedruštveno i svjetsko, što njegovu društvenu poziciju, ipak, čini komfornijom nego što je bila Vinaverova.
Knedla u grlu
Dobar humor često je tužan, kao što su tužni i filmovi Charlieja Chaplina. Tako su i najbolje pjesme u ovoj knjizi takve da se na njih čovjek smije s knedlom u grlo.
Recimo, “Gazimestan Strajp”, u kojoj Lucić komentira pismo podrške što ga je Milorad Dodik uputio izraelskoj vladi u povodu kasapljenja Gaze: “Ima dete u gradu Po imenu Gaza, Detetu je nadimak Materina maza… Kad sva deca ustanu, On i onda spava, Oće da ga upišu U knjigu žrtava… Kad ga geler ogrebe, Plače i zapeva: Joj Alahu, pomagaj, Iziće mi creva!... Kad mu trošnu nastambu S dve flambiraš zolje, Maza vrišti, reko bi Da ga neko kolje… Kad sva deca izginu, On po Gazi šeta, Nariče i privlači Pažnju celog sveta…Poštovani kolega Šimone Peresu, Od tog drskog deteta Daću ti adresu… Stanuje pod šatorom, U Gazi, kraj puta. Daj mu kakav čvršći dom, Šalji mu tabuta!”
To su samo fragmenti, do bola tužni - nad kojima bi, valjda, kakav ološ mogao Lucića proglasiti za antisemita - pjesme koja je, posve genijalno, ispisana po matrici pedagoške pjesmice Jovana Jovanovića Zmaja.
No, radi popravljanja dojma vrijedilo bi citirati, recimo, “Tel Čavoglaviv”, napisan po prepoznatljivom hrvatskom evergrinu: “U Judeji, ispod svetog brda Siona, Mlad Primorac obranija našeg Thompsona… Stoji Dragan do Shimona, starog Peresa, Pustija mu Čavoglave, pa se rasplesa… Ehud Olmert, Natanyahu, svi uz pismu, svi, Za Yom Kipur i za Golan borimo se mi!... Za Židove Thompson nikad nema grubu rič, Nije lud da ide vriđat Maru Pavelić!... Slušajte sad poruku od naše satnije: Nećete u Jasenovac, niste ni prije!... Sefardi i Aškenazi, braćo Židovi, Nećete u Jasenovac već u Maksimir!... Stići će vas naša kletva, to već svako zna: Slušat ćete Perkovića misto Dylana!”
Pametno i potresno
Knjiga “Sun Tzu na prozorčiću” pametna je, duhovita i potresna. Svakako je bolja i moralnija od svoga autora, što je, naravno, kompliment samome Luciću, jer su slabe i jadne one knjige, a takvih je, na žalost, većina, od kojih su njihovi autori pametniji i bolji.
U šali se, naravno, postave i ona zadnja i najvažnija pitanja, od kojih bi se dali načiniti romani i od kojih je sastavljena povijest naših dana. Tako, recimo, u veličanstvenoj pjesmi “Kad je papa bio mali” Lucić naivno i klaunovski pita sjeti li se Ratzinger Židova kad ugleda bijeli dim što se vije u vrijeme konklave. Razlika između Lucića i onih kojima se on ruga upravo je ta što se oni ne pitaju.
Miljenko Jergović