Besmrtni američki pisac i humorist Mark Twain, autor pustolovina Toma Sawyera i Huckleberryja Finna u kojima je nenadmašno zabilježio univerzalni žar djetinjstva, sa svojih 70 godina života počeo je skupljati djevojčice, koje je zvao svojim ribicama.
To Twainovo neobično kolekcionarstvo počelo je 1905. godine, nakon smrti supruge Olivije s kojom je u braku proveo pune 34 godine.
Pravdao je to čežnjom za unucima. Njegova je kći Clara bila već odrasla, ali tada još nije imala djece u vezi s ruskim pijanistom Gabrilowitschem, kojeg je upoznala u Beču. (Vjenčali su se tek 1909. i godinu dana kasnije dobili Ninu, posljednjeg potomka Marka Twaina.)
Twainova omiljena kći Suzy bila je već gotovo deset godina mrtva, preminuvši od meningitisa sa 24 godine, dok je Twainovo prvorođeno dijete, sin Langdon, umro od difterije sa 19 mjeseci. Najmlađa kći Jean patila je od epilepsije i nakon smrti supruge Mark Twain ju je, u strahu da se neće moći dovoljno dobro brinuti za nju, poslao u lječilište.
Uglavnom, stari Twain bio je usamljen. No, zanimljivo, nije oko sebe okupljao dječake, čiju je drzničavnost i energiju tako nepogrešivo opisao u svojim slavnim knjigama.
“Što se mene tiče”, zapisao je sa 73 godine, “ja sakupljam ljubimce: mlade djevojke - djevojčice u dobi od deset do 16 godina; djevojčice koje su lijepe i slatke i naivne i nevine - draga mlada stvorenja kojima je život savršeno zadovoljstvo i kojima nije donio nikakve rane, gočinu, i tek pokoju suzu.”
Neobična sakupljačka strast počela je sa 15-godišnjom Gertrude Natkin, koja ga je primijetila dok je izlazio iz Carnegie Halla 27. prosinca 1905., nakon recitala njemačke sopranistice Johanne Gadski. Twain je shvatio da djevojčica želi s njim razgovarati, pa se predstavio (iako je bilo očito da je ona već znala da se radi o slavnom piscu) i rukovali su se. Sljedećeg dana mu u pismu zahvale piše kako misli da se “međusobno poznaju”. Opisala je sebe kao “poslušno dijete” i završila pismo rečenicom “Ja sam mala curica koja te voli”.
Twain joj je odmah odgovorio. Sebe je opisao Gertrudinim “najstarijim i najnovijim plijenom”. Njihovo dopisivanje proteklo je u znaku vrckavog zavođenja: on ju je nazvao svojom “malom vješticom”, a ona ga je nazvala “dragim”.
Pisma su bila prepuna “pusica” i činilo se da idili nema kraja, ali sljedeće godine Gertrude je napunila 16 godina. “Gotovo me strah poslati pusu, to je nadomak nepriličnosti. Sada se vrati na 14 godina i nema neprilike”, napisao joj je Twain. To je bio kraj njihove prepiske, a Twain se okrenuo mlađim djevojčicama.
Do 1908. skupio je već deset školarki, koje je zvao svojim “skalarima”, prema vrsti slatkovodnih riba plosnatih tijela, koje su vrlo popularne u akvarijima zbog svoje smirenosti i gracioznosti. Logično, svojim ribicama Twain je dodijelio članstvo u “Akvarijskom klubu”. Tijekom ljetovanja na Bermudima skupljao ih je među putnicima, pa je čak napravio i posebne značke koje su članice tog njegova kluba nosile na lijevoj strani prsa, iznad srca. Pisao bi im svakoga dana, pozivao ih da ga posjete u njegovoj rezidenciji u Connecticutu, koju je nazivao “Nevinost u domu”.
“Sagradio sam ovu kuću najvećim dijelom, ustvari gotovo glavninom, za smještaj Akvarija”, napisao je Twain u polušaljivom dokumentu s pravilima svog kluba, koji je poslao svojim “ribicama”. Sjedište kluba bila je njegova soba za bilijar.
Twain je u autobiografiji opisao kako je pronašao svoje “dragulje”. Naime, jednog jutra na Bermudima, dok je išao na doručak, opazio je djevojčicu koja je sama sjedila za stolom za dvoje. Sagnuo se, podragao ju je i nježno pitao: “Pa, ti drago malo derište - moraš li jesti svoj doručak potpuno sama, na ovakav pustinjački način?”
Dogovorili su se da će se naći nakon doručka i nakon toga su, kako je zapisao, “bili nerazdvojni osam dana”. Djevojčica je imala 12 godina i kad je doznala od jednog prijatelja da Twain nema ženu, rekla je da ga ne bi ostavljala ni trenutka da mu je supruga. Twain je tu izjavu pripisao “majčinskom instinktu” djevojčice, ali se dobrovoljno podvrgnuo kao, kako je rekao, “dobrovoljni rob”.
Kad je 1907. putovao brodom u Englesku, gdje je u Oxfordu trebao primiti počasnu titulu, Twain se zbližio sa 16-godišnjom Frances Nunnally, koja je nakratko postala ribicom u njegovu Akvarijskom klubu. Na povratku se, pak, sprijateljio s devetogodišnjom Dorothy Quick, koja ga je “čuvala tijekom puta”, kako je zapisao jedan novinar, sjedeći mu u krilu i oslanjajući glavu na njegovo rame. Stajali su njih dvoje tako na palubi, Twain joj je stavio ruku na rame i zagrlio je.
Nesvakidašnja kolekcionarska navada slavnog pisca bila je nadaleko poznata, pa su se čak i neke odrasle žene odvažile zatražiti članstvo među Twainovim ribicama. Jedna se pojavila na večeri odjevena kao 12-godišnjakinja, s ljubičastim vrpcama na vratu. Twain je bio impresioniran pa joj je dao značku skalara. “Ima puno dama kandidatkinja”, pisao je svojim mladim ribicama, “ali mislim da ih više nećemo primati, osim možda Billie Burke”. Živahna mlada komičarka bila je omiljena piščeva glumica. Upoznao ju je nakon predstave “Moja žena” i ta ga je 23-godišnjakinja često posjećivala u njegovoj kući na Manhattanu kad god bi bila u prilici.
No, kad se Twainova kći Clara u ljeto 1908. vratila sa svoje europske koncertne turneje, zaprepastio ju je očev novi hobi i vrlo je brzo stala na kraj posjetima maloljetnih “ribica” obiteljskoj kući u Connecticutu, koju je preimenovala u Stormfield.
Do zime Twain se počeo nesnosno žaliti na zdravlje. Pogodila ga je i tragedija kad se 1909. njegova kći Jean vratila u kuću, gdje se vrlo brzo udavila u kadi tijekom iznenadnog epileptičnog napadaja.
Samo nekoliko tjedana prije Twainove smrti 1910., u pismima i zapisima ponovno se pojavila opsjednutost ribicama, potaknuta 15-godišnjom Hellen Allen, koja ga je očarala. “Ona je sjajna, pametna, živahna, energetična, odlučna, temperamentna, intenzivna”, opisao ju je. No, uvijek bi ga iznova razočarala njezina sklonost romantičnoj literaturi umjesto poeziji, a na Twainov humor odgovarala je “nijemom ravnodušnošću”. Još gore, imala je dečka, a Twain je bio ljubomoran: upozoravao je Helen da čuva svoju nevinost.
Iako je svojim knjigama izgradio vječni spomenik dječaštvu, konačno, i sam je bio fasciniran pričom o Petru Panu, kakav je vječno želio biti, Mark Twain je bio izrazito zaštitnički nastrojen kad su u pitanju žene: svoje nasljedstvo oporukom iz kolovoza 1909. ostavio je kći Clari, ali tako da je dobivala kvartalne isplate “kako bi bila slobodna od bilo kakve kontrole ili miješanja bilo kojeg supruga kojeg bi mogla imati”.