UGLEDNI PISAC

DAMIR KARAKAŠ 'Volim kuhati grah. Nekad kuham grah pa mu sviram na harmoniku…'

    AUTOR:
    • Mirjana Dugandžija

  • OBJAVLJENO:
  • 29.01.2017. u 13:20

Zagreb, 250117. Pisac Damir Karakas povodom izlaska nove knjige Sjecanje sume.
Foto: Neja Markicevic / CROPIX
Neja Markičević / CROPIX

Mladi ljudi jako puno pišu, a malo čitaju. Ali to je globalni problem. Studenti književnosti koji skidaju s interneta sažetke Balzaca i Dostojevskog. Zašto si uopće upisao književnost? Recimo, ja sam osamdesetih imao veliku volju pisati, ali nisam imao pisaću mašinu. Pa sam i čitao. A danas svi imaju na čemu pisati, pa misle da je to dovoljno i da pišu

Dugo nisam bila na promociji neke knjige, pa kad sam u utorak jedva ušla u dvoranu Müller kina Europa - promoviran je roman Damira Karakaša “Sjećanje šume” - iznenadilo me kad sam vidjela da će polovica publike promociju prestajati. Znam da Karakaš u publici ne oskudijeva, ali ipak. Ja sam opasno balansirala na ogradi stepenica - neki momak ispod mene rekao mi je da slobodno padnem, neće biti prvi put da novinar ubije umjetnika. Ako ovo čita, nek’ se javi. Zatim sam gledala kako uz stepenice ustrčava Karakaš, uz povike publike, kao da će sad početi boks meč. “Osjećao sam se kao rock-zvijezda,” tvrdi pak Karakaš. “Samo je trebalo da počnem svirati. Ali lijepo je kad se na kraju sjetiš da je to zbog knjige…”

Nema kraja laudama za “Sjećanje šume”. Jeste li to u Hrvatskoj postali skroz in pisac, ili su na naplatu došle godine rada na tekstu?

- Ma nisam sinoć razmišljao ni o jednom ni o drugom, malo te pukne trema. Dobra je trema, znači da ti je stalo. A i htio sam što bolje čitati. Ali čudne su te promocije, nekad nema nikoga, nekad… bio sam u Splitu, u toj njihovoj Bookvici, isto je bilo oko 200 ljudi.

Eto, traže vas.

- A znam, tamo su ljudi znali da ću svirati, možda zato. Ali te promocije znaju biti davež. Ali najluđa promocija za koju sam čuo, mislim da su tu bili i Šoljan, Marinković, Šegedin, Novak, bila je 70-ih, u Karlovcu, dvorana je bila ispunjena, oni su dva sata čitali svoje tekstove, ovo-ono, na kraju su bila pitanja publike, ali ispostavilo se da je puna dvorana gluhonijemih. Što se dogodilo? Promocija je trebala početi, a nije bilo nikoga, pa su organizatori doveli publiku iz obližnjeg doma za gluhonijeme.

Ali ja živim u nekom svom filmu, nikad se nisam bavio književnošću da bih bio nešto popularan. Za mene je pisanje poprilična muka. I kad pišem ne razmišljam o publici, ali je uvažavam…

Nisam od onih koji sjede za radnim stolom pa uživaju u tome. Vidiš da bi oni 24 sata sjedili. Dosta se mučim s tekstom. To je ljudima možda teško razumljivo, da jednu rečenicu pišem danima. Sjedim 10 sati, nisam zadovoljan. Ništa, ponovo. Dobro, sad sam završio sa ‘Sjećanjem šume’, uzeo si nekih mjesec dana pauze, ali razmišljam o novoj knjizi, počeo sam u sebi taj svoj proces. Kad uđem u krevet, ja uđem u knjigu, zaspem s likovima. S tim u glavi se i budim. Volim to. Često citiram Crnjanskog, ‘moje najbolje knjige su one koje još nisu napisane’. Imam u glavi još dvije knjige, poslije toga stvarno ne znam.

Hoćete li uvesti nove motive, likove, udaljiti se iz Like, od oca?

- Ako osjetim da nemam što dati, neću dalje pisati. Ako nema izazova, ništa. Ne želim biti pisac kojemu je to neki ‘posao’. Ima i drugih lijepih stvari u životu. Volim svirati, voziti se na biciklu, čitati… Meša Selimović, koji je kasno počeo pisati, govorio je da bi pisci trebali imati 50 godina, pa onda početi. S ovom knjigom, ‘Sjećanje šume’, mojom devetom knjigom, i zaista, iskustvo i strpljenje bili su mi doista potrebni. Knjige o djetinjstvu kriju opasnosti, od naknadne pameti, pa treba naći pravi glas… Da sam radio tu knjigu prije osam, devet godina, ne bi to bilo to.

“Sjećanje šume”… to se šuma sjeća?

- Da, šuma. Mi, kad se sjećamo nekog događaja mijenjamo svoju prošlost, stvaramo novi …

Konstrukt?

- Da, sjećanje je nepouzdano, ali zamislite koliko svaka šuma zna tajni, koliko se svaka šuma toga sjeća, zamislite koliko jedna lipa u dvorištu zna o nekoj familiji koja je tu 300 godina. Koliko njene grane…

Moguće… ali, ovaj, čudno je.

- Kao da sam preko šume lakše dolazio do nekih stvari. Možemo mi to promatrati na razne načine, metaforički, ali otiđi u šumu, lezi pod drvo, probaj se sjetiti nekih događaja. Možda će ti šuma pomoći. Kad ste bili zadnji put u šumi?

Godinama nisam.

- E pa, šuma je jedno potpuno drugačije stanje. Do tebe je možeš li je čuti. U romanu je meni šuma lik. Jako je dobro poznajem, jer sam odrastao u šumi. Ljudi iz moga sela veliki su radnici, najpoznatiji mineri na svijetu. Moj otac je bio miner, djed… svi su nagluhi, ali za fizičke poslove nevjerojatni, rade od jutra do mraka. Ali čuvati stoku nikako nisu voljeli, moraš sjediti…

... i ništa ne raditi.

- I možda im i misli neke padnu na pamet, ljudi su se malo toga bojali. Onda bi kružili oko grmova kao lavovi. A ja sam baš to volio, volio sam maštati, nosio knjige u šumu… Kad sam išao u prvi razred, učiteljica je rekla mojoj mami da sam zamišljen. Čitav skandal. Moja mama, jadna, ‘pa zašto si, sine, zamišljen?’, ili ‘meni se žene smiju, ti si zamišljen’. To je bio siguran znak da ću završiti u ludnici. Duško Ljuština, čije je selo najbliže mojem, i ja baš smo jučer na promociji pričali kako sam zapravo bio vrlo znatiželjan, penjao sam se na drveće da bih vidio što je okolo, a jedino što sam vidio bili su krovovi njegova sela Gliboda. Nije sve to bilo ni bezopasno - dječak od osam, deset godina, u šumi u kojoj su vukovi, zmije, medvjedi, a ja sam na dva sata od sela. Imao sam uvijek nož, sjekiricu, pazio sam na sebe, a još više na stoku.

E da, ako niste bili prezamišljeni nad knjigom.

- Moj susjed imao je poljski klozet u koji je dovlačio knjige, koje su tamo imale svoju funkciju. Nekad ih je znao i zakucati o drvo, da se list samo otrgne. Tako sam već u osnovnoj školi čitao Čehova, ili Gogolja, ali ja nisam imao pojma tko su oni. Čitao sam i Laso romane, i Arenu, ali vidio sam da mi je Čehov dobar. Završio bih Gogolja po cijenu da padne mrak i da se po noći vraćam kući. Malo kasnije pročitao sam i ‘Rat i mir’, i Šolohova, u nekom svom dječjem ključu, kao ratne romane.

Kakvi ste bili u muškim poslovima, recimo, sađenju krumpira?

- Uvijek sam bio mršav, a moj stari, da bi me uputio u pravi svijet, znao me maltretirati. A on je bio snagator, kad bi se za nekog čovjeka znalo da može prelomiti puškomitraljez na koljenu, ludilo, a moj otac je mogao željezna kola staviti na leđa. Sad ima sedamdeset godina, ali ni grama sala, sami mišići, nevjerojatno jake ruke, samo mu je lice izborano… Kad sam bio mali, nije me smio udariti rukom da me ne ubije. Onda je nešto pokušavao nogama, ali ja sam bježao, bio sam brz. Ali to je bilo normalno, da te netko mlatne... Ali zato, puno kasnije, kad bih u Parizu ulazio u metro, koji zna biti nezgodan kao srednjovjekovna šuma, i kad bih bio defanzivan, neki tipovi bi se uvijek kačili na mene, ali meni bi se tada vratila snaga moje šume, uvijek bih išao kao neki vuk. Kad ideš kao vuk, svi bježe od tebe. Pa ja sam taj koji je došao, čovječe, iz tamo neke pripizdine u Pariz, neću ja biti taj koji će se bojati.

Jučer je Robert Perišić napravio na promociji jako dobru poentu, usporedivši primitivni seoski život i kapitalizam, jer kao što surovi i zaostali seoski život traži snagu, a sve drugo je manje vrijedno, tako i kapitalizam odbacuje one koji ne prihvaćaju njegove vrijednosti, ili im nisu dorasli. Jeste li mislili o tom momentu dok ste pisali “Sjećanje šume”?

- Da, to je to… Recimo, u socijalizmu je bio kompliment kad ti kažu da si čudan. Curama se to jako sviđalo, a sad nitko ne voli biti čudan, kao da…

Nisi svoj.

- Da. Kad bih kao dijete imao visoku temperaturu, majka bi mi vezala hladnu ciklu na tabane, nije bilo tableta, a otac bi zavirio tu i tamo u sobu i rekao: ‘Tko nije za živit, neka umre’. U Lici je, recimo, ključno pitanje odlazak u vojsku. Ja sam razgovarao s dečkima u gradu koji su se dovijali kako da ne odu u vojsku, a kod nas je to značilo da nisi ni za ženidbu, a ni za posao. Ako si imao curu, jedno od prvih pitanja njenog oca bilo je - gdje si bio u vojsci? Kad bih odlazio na ples u Brlog, prvo-drugo pitanje neke cure bilo bi - gdje si bio u vojsci? Ako nisi bio, ili si premlad ili nisi normalan. Odjeb, odmah.

Imate tri kćeri. Kakav ste otac?

- To biste valjda trebali njih pitati… Jedna mi je kćerka na fakultetu, dvije, od pet i tri godine, ja čuvam.

Vi ste otac s punim radnim vremenom.

- Kći koja studira mi je iz prvog braka, imamo odličan odnos. A ove dvije male… ja im kuham, perem, igram se s njima…

Znate kuhati?

- Nisam sad neki kuhar. Recimo, Milivoj Beader, Milan Pleština, to su majstori. Pleština napravi neke prepelice, Beader opet ima neke svoje drniške specijalitete… uz njih mi je glupo reći da sam kuhar. Volim kuhati grah. Nekad kuham grah pa mu sviram na harmoniku…

Grahu svirate?

- Da, kemijam nešto… jako je bitno za grah da budu dobre namirnice, a ja imam grah iz Like, meso, naše svinje, one jedu žir i bundeve.

Moji baka i deda su živjeli u Brinju tridesetih godina prošlog stoljeća, i premda su se preselili u Slavoniju, uvijek su hvalili ličku hranu, naročito krumpir. Ovo što neki prodaju kao lički krumpir, tu ima svašta, šprica se deset puta. E, ali moj otac krumpirovu zlaticu svaki dan skida, s guščjim perom, pa u kanticu, onda to zapali…. Nema auta, čudesna priroda… Mala digresija, palo mi na pamet, jednom je bio sa mnom gore Igor Kordej, njemu je mama iz Brinja, i fotograf Rade Sarađen, on je mome starome rekao za stolom dok smo pili rakiju, sin ti je uspio, mome ocu su oči opasno sijevnule, mislio sam da će ga ubiti za stolom, mislio je da ga Sarađen u vlastitoj kući zajebava, da mu se ruga, da se vratim na strip, a meni su Novi kvadrat, Kordej, Ilić bili idoli, volio sam strip, ali ja imam taj problem sa svojim ocem, to će valjda biti tako do kraja života, on uopće ne razumije čime se ja bavim, blage veze nema… ne znam kako bih rekao… kad je izišla moja prva knjiga, prije 20 godina, on je pitao - za koji je to razred?

A što sad kaže? Zna li kako ste ga okrutnog u knjigama prikazali?

- Nije okrutno, više kompleksno. Ali dobro, ja pišem fikciju s elementima autobiografskog, da tako kažem. A u ‘Sjećanju šume’ lik oca je jako bitan, znao sam ako lik oca izgradim kako treba, da će i roman uspjeti, ako ne, da pada roman. O moj otac, nema pojma što ja pišem, nitko tamo ništa ne čita. Film prema knjizi ‘Kino Lika’ nije htio ići gledati, a ionako su ga nakon dva dana u Gospiću skinuli… Neki lički mudraci mu znaju nešto sa strane dobacivati. Kad sam bio u Parizu, pronio se glas da sviram ‘ispod mosta’, pa valjda ‘ispod mosta’ i živim… Ne smiješ u gostionu, da te neko ne zajebava za sina. On je cijeli život bio miner u Hidroelektri, i uvijek je mamu pitao, da se napokon razjasni - što ja u životu radim? Onda ona kaže: ‘On radi…’, ali ne zna ni ona reći što ja radim. On pita: ‘Koja je firma? Je li Industrogradnja, Hidroelektra…’ Pa me prati ta stigma da sam propao.. Ja sam dobro crtao, sa 16 godina radio sam karikature i ilustracije za Večernji, Slobodnu, beogradski Jež, i izlagao sam, slikao, slike vješao po šljivama, to su mi bile prve izložbe, ali on me tjerao da farbam žljebove, ograde, ako već imam za to talenta, kakvi crteži, kakve knjige, jebale te knjige…!

Ali nekad mi se čini da ste tu Liku ipak malo preokrutno prikazali, recimo, moj djed je iz jednog sela kraj Otočca, i kad su se on i baka ženili, jedan pravoslavni pop vjenčao ih je tako da baka nije morala napustiti katoličku vjeru u kojoj je rođena i krštena. Vjerski standard viši nego današnji.

- Da, ali kulturološke razlike između Brinja, gradića, i okolnih sela velike su. Život je tamo okrutan, i običaji su okrutni, neki i morbidni, za Božić se na ručku vinom ugasi svijeća na sredini stola, uokolo sjede ukućani, i onda kud dim ide, taj će umrijeti. Inače, ja do 15. godine nisam imao televizor. Nisam imao loptu. Nikakvih igračaka. Kad bi netko kupio cipele, rijetko, ja bih tražio ‘kištru’, da unutra crtam kauboje i Indijance, onda bih to izrezao, od deke napravio planinu i po cijeli dan se igrao. Ali nisi ni mogao zažicati kištru, jer je već otišla za izleganje pilića…

Nakon FAK-a, čini mi se da prvi put imamo pisce i knjige koji su se jako dobro isfurali, a bez velike pomoći medija koju je FAK imao. Neke knjige su, za našu situaciju, pravi hitovi - Slobodan Šnajder, Kristian Novak, Bekim Sejranović, vi, Mani Gotovac je prava hitmejkerica, Ivana Rogar zanimljiva mlada spisateljica, vaš izdavač, Sandorf, objavit će treću iz kvadrilogije Nade Gašić… A i fakovci se dobro drže. No, nezgodno je nabrajati, nekog zaboraviš, ali toliko za ilustraciju.

- Ja jedini nikada nisam čitao u FAK-u. Zvali su me nekoliko puta, ali nisam, iako mislim da je FAK napravio jako puno dobrih stvari. Pitanje je bih li ja sa svojom književnošću tako prošao da nije FAK taj led probio. Znamo kakvu smo književnost prije imali… i u FAK-u je bilo svega, svakakvih pisaca, ali knjige su se prodavale, pisci su bili jako popularni…

Čini li vam se da je bar nešto od te atmosfere ponovo tu?

- Pa ja sam uvijek nekako bio vuk samotnjak, čak se i ne družim baš s piscima, rijetko idem na književne događaje. Kad se pojavi knjiga dajem intervjue, ali inače ne, ne zanima me to na taj način. Kad se pojavilo Kino Lika imao sam masu ponuda, mogao sam biti na nekim bocama vina, rakije, što ja znam, na reklamama, ali to nije moj svijet.

Mladi pisci?

- Da, pojavljuje se dosta mladih pisaca. Ali skužio sam, kad sam bio u žiriju Festivala kratke priče i još nekim žirijima, da mladi ljudi jako puno pišu, a malo čitaju. Ali to je globalni problem. Studenti književnosti koji skidaju s interneta sažetke Balzaca i Dostojevskog. Zašto si uopće upisao književnost? Recimo, ja sam osamdesetih imao veliku volju pisati, ali nisam imao pisaću mašinu, a činilo mi se da imam i važnija posla, neke cure i tako. Pa sam i čitao. A danas svi imaju na čemu pisati, pa misle da je to dovoljno i da pišu.

Još mi niste rekli kakav ste otac.

- Trudim se biti dobar otac. Malo sam zabrinut zbog ovog svijeta, kad sam bio mlađi bio sam opušteniji, a sad kad vidiš te poludjele ljude, internete, brine me to. Osim toga ja učim svoju djecu da vole sve rase, nacije, da budu poštena… I kod mog oca jako je bilo bitno to poštenje, recimo, nakon Oluje, kad su počele krađe, moj otac nije ništa ukrao. Ljudi su nosili televizore, dovlačili krave, vidio sam da je to sve isto… a zbog mog oca sam bio baš ponosan..

Što sad čitate?

- Krasznahorkaija, ‘Sotonski tango’, ali sve to moram kombinirati s igrom s kćerima, jer one traže da surađujem u njihovoj igri, pa knjigu skrivam ispod kreveta, da je ne vide, inače odmah traže da crtamo, da glumim u njihovu kazalištu… Čini mi se da je vrijeme provedeno s njima neko sveto vrijeme, kao što je i pisanje neki svečani čin. Ja sam u pisanju kao u nekom transu. Imam svoju malu sobicu u koju se zaključam, tuče se tu po vratima, lupa, ali meni ne smeta ni smijanje, ni plakanje… Idem s njima u šetnju, a ljudi kad te vide s djecom odmah si normalan, čovjek na svom mjestu. Mislim da je ovo društvo dosta nekorektno prema ljudima koji nemaju djecu. A ljudi baš znaju daviti svojom djecom, ne kuže da njihova djeca samo njih zanimaju. Ja ne dam ni da mi slikaju djecu po novinama, niti ih stavljam po fejsu.

Nova vam se knjiga mota po glavi. Hoćete li izaći iz Like, pronaći nove likove?

- Knjiga bi se trebala zvati ‘Moralne i druge odlike pješaka u oklopu’…

A, jednom smo pričali o tome.

- Da, to je iz jedne male knjižice o tenkovima u JNA, to je ozbiljan tekst o ljudima u tenkovima. Ali ‘pješak u oklopu’ može se tumačiti na razne načine. Kao, mi smo u oklopu, pa onda - pogled iz oklopa. Radit ću, po svemu sudeći, roman. Osjećam da mi je to veliki izazov… Možda će se ova knjiga zvati i ‘Odraz krajolika’, sve je moguće.

Jer ste na spisateljskom vrhuncu?

- Dosta čitam, pa glazba, kazalište, filmovi, sve je to bitno, kako se ono kaže, radim na sebi, jako volim Bernharda i Handkea, a nakon šestosatnog filma želim i pročitati ‘Sotonski tango’. Volim Mađare. I filmove Bele Tara i Istvana Szaba. Ta mi poetika odgovara, to blato… Volim čitati pisce od kojih volim učiti. Dostojevskog, s likovima koji mogu biti i žrtve i krvnici.

Izdvajamo