U romanu čija se radnja zbiva usred gospodarske krize u Portugalu, tamošnji pisac David Machado bavi se pitanjem sreće, fenomenom koji ga opsesivno zanima čitav život. Propitivanje sreće u neku ruku obećava i u naslovu "Prosječni indeks sreće" (izdavač Ljevak). Je li moguće biti sretan, i kako ostati sretan kad se do jučer relativno ugodan građanski život raspadne, kad se uruše svi stupovi (izvanjske) sigurnosti?
Portugalac Daniel, glavni lik, nesuđeni pisac, živi relativno lagodno, a onda, preko noći, postaje broj u statistici onih koji su ostali bez posla. Više nije u stanju plaćati anuitete stambenog kredita. U pola godine bezuspješno se natječe za dvadeset šest radnih mjesta. Naposljetku počinje raditi kao prodavač usisivača. U međuvremenu, napušta ga supruga, koja također ostaje bez posla, sa sobom odvodi i djecu, u potrazi za boljim životom. Daniel za tih mjeseci u neku ruku ostaje i bez dvojice najboljih prijatelja.
Nesretan domino-efekt kao da se širi iz stranice u stranicu, iz svakog drugog pasusa iskače novi poraz. Prvi od dvojice Danielovih bliskih prijatelja, Xavier, iz vlastita stana nije izašao posljednjih dvadeset godina, pati od depresije; a kad konačno izađe van, slijede samo nove, veće nevolje. Drugi pak prijatelj, Almodovar, završava u zatvoru. Daniel razmišlja o djeci, svojoj i svojih prijatelja, pita se što li čeka tu generaciju koja tek stasa. I, makar se sve oko njega urušava, ne dopušta si potonuti. Vjeruje u budućnost.
Machadov roman, za koji je autor dobio Nagradu Europske unije za književnost 2015., kritika je prozvala "sekularnom verzijom Knjige o Jobu", u kojoj sve što može poći po zlu doista tako i pođe, bez ikakvog moralnog opravdanja.
"Sreća mi je uvijek bila bitna. Ne samo moja vlastita, nego sreća kao fenomen, kao ljudsko stanje. Već kao dijete imao sam jasnoću u glavi da je glavna svrha našeg postojanja, nas kao ljudskih bića - sreća. Godinama sam se pitao zašto sam sretan, što me čini sretnim, zašto se osjećam sretnijim negoli drugi oko mene. Bio sam toliko siguran u svoju sreću da sam, prije puno godina, dao si tetovirati na leđima mandarinsko slovo koje označava sreću. Napravio sam to, zapravo, tijekom baš lošeg razdoblja u vlastitom životu. Ali, i unatoč problemima, tako sam se osjećao - sretno. I sad u tu priču uključite osobnost mojeg lika iz romana, Daniela. Pišući ga, želio sam istražiti što se treba dogoditi da bi osoba koja se uvijek osjeća sretnom postala manje sretna, ili čak nesretna. Pa sam ga tako odlučio stavljati u razna iskušenja, kroz cijeli roman, samo da vidim hoće li se i kada slomiti", kaže portugalski pisac u razgovoru za Jutarnji list. Machado uskoro dolazi u Zagreb, bit će gost Zagreb Book Festivala koji se održava od 21. do 27. svibnja.
Daniel je, unatoč tome što mu se događa, tvrdoglavi optimist. Je li optimizam, moguće, i neka nacionalna, portugalska crta? "Optimizam podrazumijeva da gledate naprijed, u budućnost, a mislim da Portugalci kao narod tendiraju više gledati unatrag, u prošlost. No, kroz povijest smo se znali prilagoditi raznim situacijama, svakakvim, i nismo se puno brinuli gdje nas nešto vodi. A, u neku ruku, i to je vrsta optimizma. Na temelju onoga što sam naučio radeći istraživanje za ovaj roman, zaključujem da se sreća može - naučiti. Ali ne i optimizam. S tim se rodiš ili se rodiš bez njega. Svima je nama zajednička nada. Mi ljudi imamo tu nevjerojatnu sposobnost vjerovati da će sutra biti bolje negoli danas", govori Machado.
Portugal se oporavlja od ekonomske krize, doživljava turistički bum kakav u svojoj povijesti ne pamti. "U zemlji je ponovo novca i one vesele atmosfere koja dolazi s ljudima što stižu iz cijelog svijeta pa hodaju Portugalom dobro se osjećajući. No, da budem iskren, ne mislim da smo izvukli lekciju iz krize i nisam previše optimističan što se tiče razvoja našega gospodarstva. Prije ili kasnije, kriza nas može ponovo stići. Problem nisu ljudi, nego velike korporacije i banke koje posluju kako već posluju, rade na loš način, a zaštićene su od vlasti. Ne možete tražiti od naroda da bude financijski odgovoran kad vlada plaća dugove posrnulih privatnih banaka koje su uništili njihovi loši menadžeri", kaže pisac.
Postoji li alternativa neoliberalizmu?
"Nakon završetka Drugog svjetskog rata Zapad je promovirao ideju individualizma po kojoj je svaka osoba centar svijeta. Mislili smo da ćemo, ako svatko vodi brigu samo o sebi, svi zajedno ići naprijed. Pokazalo se, posljednjih desetljeća, da je ta premisa pogrešna. Kapitalizam i neoliberalizam preuzeli su stvari. Ne znam sustav koji bi bio bolji. Jedino što znam da ovaj, ovako kako je postavljen, ne funkcionira. U romanu Daniel zaključuje da je sreća ljudi oko njega bitna i za njegovu vlastitu sreću. Ima izuzetaka, ali mislim da ljudska bića ne žele biti sretna sama. A to je mjesto od kojeg trebamo krenuti", ističe.
"Sreća je stanje, kad se netko osjeća zadovoljnim životom, bilo u trenutku ili općenito. Jako ovisi o tome ima li čovjek sposobnost staviti stvari u vlastitom životu u neku perspektivu, sagledati ih kao širu sliku, kroz prošlost, budućnost, sebe, druge, vlastite snove i stvarnost. Mislim da mnogi sreću miješaju s raznim stvarima. Sreća ne znači nužno da si veseo. Možeš biti i tužan, a osjećati se sretno. Sreća nije povezana ni s novcem, s posjedovanjem stvari. Sva istraživanja o korelaciji sreće i novca pokazuju isto: sreća se povećava kako se povećavaju prihodi, ali samo do razine da čovjek može zadovoljiti sve svoje osnovne potrebe. Dalje od toga sreća nije povezana s novcem: možete zarađivati gomilu novca, ali to neće utjecati na osjećaj sreće u vašem životu", kaže Machado, pokušavajući općenito definirati sreću.
Je li moguće sačuvati sreću i usred loših vremena, kad sukcesivno, jedna za drugom, sustižu teške stvari, pitamo ga. "Ne, mislim da nije. Tada vam treba više od puste vjere u bolju budućnost. A ako pri tome govorimo o ekstremnim situacijama poput rata ili neke bolesti, onda je još teže. U romanu Daniel, prosječan Europljanin koji prolazi kroz teško razdoblje, neprestano razmišlja o sreći i svaki put nalazi neki novi način da gleda na nju. Razmišlja i o budućnosti, naravno, kao što svi činimo. Ali, budućnost je samo dio jednadžbe. Neka istraživanja kažu da postoji oko sedamdeset varijabli koje utječu na sreću."
Prosječni indeks sreće koji mu je poslužio i za naslov romana temelji se na upitniku, istraživanju u kojem ispitanici odgovaraju, gledajući kroz različite ponuđene im aspekte života, na ljestvici od nula do deset koliko su zadovoljni životom u cjelini.
Jedan od likova, Xavier, sam u kliničkoj depresiji, objašnjava:
"(…) čovjek se preseli u zemlju u kojoj je prosječni indeks sreće jednak njegovu. Našavši se okružen osobama koje su, barem u prosjeku, jednako sretne kao i on, taj čovjek će se osjećati uključenijim u novu zajednicu, ispunjenijim kao jedinka. Drugim riječima: sretnijim. (…) U novoj zemlji ponovo se osjeća potpuno uključenim u zajednicu, što ponovo dovodi do rasta njegova indeksa sreće i prisiljava ga da se preseli u zemlju koja se nalazi na još višem mjestu na tablici. I tako dalje, sve dok na kraju ne završi u zemlji na vrhu tablice i postane sretan onoliko koliko je to fizički moguće na ovom planetu."
O vlastitom osjećaju sreće autor romana o sreći u teškim vremenima kaže: "Ja sam sretan čovjek. Uvijek mi je bilo jednostavno dokučiti što mi je u životu bitno. I svaki put kad razmišljam o tome, kad stvarno, duboko razmislim o vlastitoj sreći, redovito zaključim da me sretnima čine male stvari. Ne mislim da se po tome razlikujem od drugih ljudi. Ali, svijet je danas pun buke i tehnologije, pa je teško biti fokusiran na male stvari. Pogledaš na sekundu u svoj mobitel, vidiš što drugi rade i odjednom se osjećaš kao da nešto propuštaš. A zapravo - ne propuštaš.
Dok sam radio na romanu pisao sam i dnevnik o sreći, što je podrazumijevalo da sam svaki dan zapisao samo dvije ili tri rečenice o najsretnijim trenucima toga dana. Radio sam to kojih pet, šest mjeseci i gotovo sve što sam zapisao odnosi se na sasvim jednostavne stvari. Kao što su igranje s djecom, čitanje odličnog ulomka u romanu, poljubac supruzi, slušanje pjesme koju nisam čuo jako dugo, razmišljanje o djetinjstvu, zamišljanje budućnosti, smijanje s prijateljima. Sve drugo što se za tih mjeseci događalo u mojem životu bila je samo buka koja mi jest dala neko zadovoljstvo, ali dugoročno, zapravo, uopće nije utjecala na mene."