TJEDAN U 10 PITANJA

DESET PITANJA ZA BORU RADAKOVIĆA 'Svi se pitaju hoće li Lidija pokazati bradavicu i hoću li ja propjevati'

Zagreb, 210117. Zeljko Konigsknecht komedijom Trazi se novi suprug, proslavio je 35. obljetnicu svog umjetnickog djelovanja u Satirickom kazalištu Kerempuh.
Na fotografiji: Boro Radakovic
Foto: Bruno Konjevic / CROPIX
Bruno Konjević / CROPIX

Boro Radaković

1. Boro, otkud Boro na Bora Bori?

- Ima tome desetak godina kako smo Piko Stančić i ja zamislili projekt u kojem bih ja imao govoriti tekstove uz glazbu. Bili smo upoznati s mnogim takvim realizacijama, ali smo htjeli napraviti nešto što do tada ni sami nismo čuli. Vrijeme je prolazilo, ali ne utaman - evo nas. Što se imena tiče, radi se o pukoj zvukovnoj podudarnosti mog imena i imena bajoslovnog otoka.

2. Što je od tebe tražio Piko Stančić kada ste dogovarali suradnju za taj super bend, u kojem su i gitarist Saša Novak, basist Marino Pelajić, klavijaturist Toni Markulin, a saksofon je odsvirao Kuzma?

- Piko je imao najkvalitetnije rješenje: odustao je od toga da ja govorom pratim i naznačujem glazbeni ritam i time je riješen težak problem - nisam više morao čekati da započne ritmički blok pa da se ubacim, nego me pustio da deklamiram... Poslije je bilo lako obaviti korekcije, nadopisati ili izbaciti koju riječ. Ideja je od početka bila da ne simuliramo rap, da ja ne pišem i ne govorim ritmizirane tekstove. Osnova benda smo Piko, Marino i ja, ostali su važni suradnici, a među njima je i glumica Iva Visković koja jedina pjeva.

3. Zašto si za bend napisao pjesmu ‘Turistička’, u kojoj govoriš o Zagrebu koji postaje mjesto gdje se ‘kupuju jeftine legende i napuhano domoljublje’?

- Ne tiče se to samo Zagreba. Ponekad se u gradu pritajim i slušam što se turistima govori. Jednom sam zgodom ostao osupnut - vodič govori skupini od tridesetak Korejaca o borbi Hrvata za svoj jezik... A oni? Škljocnuli su nekoliko stotina puta svojim mobitelima, u selfijima možda zahvatili djelić Gajeve i - aj dalje! Sve je to fingiranje smisla, zapravo laž. I sâm sam sudjelovao u masovnoturističkoj pošasti u Gruziji i Armeniji i naslušao se kojekakvih priča i legendi. Sjajni Franci Blašković je odavno osnovao Ligu za borbu protiv turizma, a ja sam joj simpatizer.

4. Gledao sam spot, zanimljiv je koliko i pjesma. Kakve su (e)re(a)kcije publike?

- Sve divno, sve krasno, što se prijatelja tiče. A ne-prijatelji se nisu javili. Valjda je to onda dobro. Nismo se reklamirali, naprosto smo pustili spot, koji je načinio Dinko Pasini, na YouTube i vidjet ćemo kakva će mu biti daljnja sudbina. Reakcije su za sada, dakle, odlične, zainteresiran cijene našu originalnost i neobičnost. Nastojimo, pak, da nam svaka stvar bude drukčija, da ne oponašamo ni sebe, a kamoli druge. Imamo i dobre sugestije, mnogi predlažu da na spotu u jednom dijelu ekrana prolazi tekst da se lakše prati. Uopće nismo na to mislili, pa ćemo ubuduće valjda tako.

5. Svi hvale tvoj glas i pitaju se kada ćeš konačno propjevati. Hoće li to biti u bluesu koji pripremate, s još jednom socijalnom tematikom?

- Projekt BoraBora je specifičan po tome što se drži govorenja, a ne pjevanja. Ipak, ponekad ću i zapjevati makar nemam samopouzdanja za nešto zahtjevnije od pjevušenja. Svoje tekstove govorim, a zanat sam ispekao po književnim večerima u krčmama, klubovima, na promocijama, festivalima... Nosi me izravna komunikacija s publikom. A pjesma koju spominješ govori o kockarima, ljudima koji dane i noći provode za aparatima i na aparatima, opčinjeno bulje u ekrane i rulete i čekaju slučaj kao događaj. Ne znam hoću li u jednoj verziji zapjevati. Ha-ha! U medijima se čeka hoće li Lidija Bačić pokazati bradavicu, ovdje se izgleda čeka hoće li Boro Radaković propjevati...

6. A i gdje i pod čijim rukama...? Gdje će vas se moći vidjeti na nekom koncertu?

- Malo ćemo svi pričekati, makar već sad postoji nekoliko načelnih poziva. Za to još ima vremena. Svakako nećemo odbijati javne nastupe. Ja sam inače u tom pogledu ekshibicionist, jedva čekam da uživo pokažemo što radimo. Samo, tekstovi su mi podugački, tko će to zapamtiti i bez greške ponoviti?

7. Naši zajednički prijatelji nariču - Kasno Boro na pojilo stiže! Šalimo se kako bi ti bilo bolje da si umjesto hvaljenog ‘Sjaja epohe’ tada snimio punk-album i danas ubirao visoke tantijeme od ZAMP-a. Kako se može izmjeriti tvoja žal što to nisi napravio prije mirovine?

- Eee, što me na to nisu uputili još onda? A nemam žala. Ja sam pisac - potreba da budem interpret svojih tekstova rodila se u kasnijim godinama. A opet, previše sam ja opor i provokativan kad pišem a da bih bio i popularan. Ovako samo mogu gledati kako netko za jedan pjesmuljak zaradi više nego ja za roman koji dobije odlične kritike. Ali, to su različite kategorije, različite discipline i nitko, pa ni ja, nema pravo ikome zavidjeti. Osim toga, nikada nisam bio sklon ni natjecanju ni stjecanju. Tko zna, možda bih u ono vrijeme učinio što i pravi punkeri, Sex Pistols, pa bacio 20.000 funti u zahodsku školjku i pustio vodu. Ili bih kao Bill Drummond spalio milijun funti...

8. Roman “Hoćemo li sutra u kino” recenzenti su na promociji opisali kao “transgresivno, virtuozno pisano štivo u kojemu se jedan od najutjecajnijih suvremenih književnika kroz priču o ljubavnom trokutu hvata ukoštac s fluidnim i krhkim granicama intimnih svjetova svojih protagonista”. Kako bi ti?

- To je odlična ocjena, nemam što dodati. Silno mi godi što je to napisao kolega pisac. Taj sam roman pisao sa željom da intimu pojedinca postavim iznad svjetske problematike. Danas kao da nije vrijeme za takva poniranja u nutrinu, književnost se bavi već pomodnim temama - migranti, nasilje nad ženama, prava LGTB zajednica, rat... Mene je u tom romanu zanimalo što se događa pojedincu, što proživljava ljubomoran čovjek, na primjer, kakva je njegova samoća.

9. Suosnivač si FAK-a. Tko danas iz tog pokreta koga poznaje, a tko od koga okreće glavu?

- Ne znam kako ostali, ali ja sam sa svim kolegama piscima ostao u prijateljskim odnosima. FAK je bio radostan i nama i publici jer smo svi sudjelovali u nečemu što prije nismo iskusili. Svi skupa pridonijeli smo popularizaciji književnosti, domaće naročito. Kao da smo svi bili jedan kolektivni Šenoa.

10. Zašto baš Šenoa, jer su neki malo šenuli ili...?

-Uvijek sam cijenio Augusta Šenou i divio se njegovoj agilnosti u malom svijetu. A podario nam je sjajna djela i radio na tome da književnost bude sastavni dio životnog iskustva i pojedinaca i društva. Na žalost, rezultati njegovog „aktivizma“ nisu trajni i uvijek ih valja postizati iznova. Stoga i nisam odolio da ga se u pjesmi za bend BoraBora ne prisjetim malim citatom – „ide vrijeme, dođe rok, eto vraga skok na skok“. Jer vrag je tu – prodali smo mu dušu i došlo je vrijeme naplate.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo