'Obala maršala Tita' prva je knjiga memoarskih medaljona poznatog novinara Vlade Vurušića. A dosad je autor objavio dvije publicističke knjige (“Nogomet: svjetska prvenstva”, u suradnji s Ivicom Buljanom; “Priča o nogometu i rokenrolu”).
U četrdeset poglavlja “Obale” pisac uspijeva prikazati četiri godine u životu grada Trogira, od siječnja 1967. do ljeta 1971. Od dana kada je njegov otac dovezao u stan crno-bijeli televizor marke RIZ, iz Zagreba, sve do dana u kome je lokalni galeb Ante, ili Antoine, poslovođa non-stopa na ulazu u stari grad, potpisao predaju pred trojicom braće lijepe Janje, pristajući na ženidbu.
Između ova dva događaja, Vurušić je, ali i u njima, opisao trogirsku svakodnevicu, pogotovo onu stanovnika Šegvićeve višekatnice, podignute na nekoliko stotina godina starim gradskim zidinama. Njegov je otac, naime, kao mladi inženjer u brodogradilištu, dobio u njoj stan, a njegov mlađi sin Vlado protagoniste ove knjige.
Pritom, trebam reći da se Vlado Vurušić za više desetljeća pisanja u novinama posebno isticao kao specijalist za ruske teme, da ne velim kremljolog, koji je posebno u Jutarnjem, nasljeđujući visoke standarde Jelene Jurišić, oblikovao naš pogled na Rusiju. Spominjem to stoga što Vurušićeva pripovjedačka rečenica vuče korijene iz slavne ruske tradicije. Zato su pojedina poglavlja njegove obale strukturirana s napetošću koju smo učili od Dostojevskog, a opet s racionalnim, memoarskim zrnom Borisa Pasternaka.
S druge pak strane, pisac Vurušić vješto je iskoristio veliku tradiciju literature malog mista, od Uvodića i Smoje do suvremenika. S te dvije temeljne pozicije spleo je mrežu emocija koje poklanja čitaocu. Njegovu memoarsku knjigu posebno krasi osjećaj za jezik. Premda pisana na standardu, osovinski se oslanja na trogirski kolorit, prožimajući škokavicu čakavicom.
Još vještiji je Vurušić u “skidanju” frazeologije i idiomatike prohujalog socijalističkog vremena. Bez obzira da li citira Vjesnik ili susjede, sa samim frazama Vurušić vjerodostojno uskrisuje običaje i naravi koji su skriveni u njima. Njegovi stari partizani ljepši su i bolji u ovdašnjoj tradiciji, jer u njima prepoznaje to što jesu: žive ljude s deziluzijama i nadom.
Nimalo slučajno, jedna od ljepših priča “Obale maršala Tita” odnosi se na junaka sa Sutjeske, druga Marka, i na njegovu kćer Ružu. Vurušić pripovijeda, u poglavlju “Isus i Tito” o djevojčici Ružici koja je, dva-tri dana uoči Titovog dolaska “na obalu svoga imena, ožujka 1969.”, napisala u školskoj zadaći posvetu Isusu Kristu. A trebalo je, dakako, pisati o “Čovjeku kojem dugujemo sretno djetinjstvo”. Profesorica Maja i direktor zatajili su to njenom ocu i samima sebi.
Tek 10-ak poglavlja dalje, ova neobična zadaća dobila je epilog, pod naslovom “Ruža odlazi”. Naime, dvije godine kasnije djevojka je pobjegla od kuće. A zapravo je, svojom voljom, otišla među redovnice benediktinke. Shrvanost njezinog oca, Marka, takva je da njegov plač doista odjekuje uskim trogirskim ulicama. Tog čovjeka nije mogao poraziti ratni neprijatelj, već jedino vlastito dijete.
I tu je, zato je Vlado Vurušić ozbiljan pisac, koji je u “strahu” od čiste beletristike napravio sretni kompromis s publicistikom. I knjiga mu je sklopljena od publicističkih prstenova - a vežu se, kao prvo, na upad snaga Varšavskog pakta u Čehoslovačku 1968. U takav okvir ubacuje portrete živopisnih Trogirana, nerijetko ridikula. Među njih postavlja vlastiti izum: političkog ridikula. Drugi je prsten već spomenuti Titov posjet Trogiru, iz koga je izdvojio priču o ocu i kćeri. A treći, dakako, 1971., i to kao godina burnih političkih promjena, kao i Hajdukovog osvajanja nogometnog prvenstva.
Upravo u pripovjedačkim dionicama ove memoarske knjige, a to podrazumijeva da su one preuzete iz života, Vurušić je obranio svoju brigu za publicističke “sitnice”: za imena pjevača, glumaca, starleta, slavnih zvijezda, kaoguma, proizvoda za svakodnevnu upotrebu, TV serija, jednom riječi za vanjski svijet iza koga nije ostalo ni traga. Unutrašnji, pripovjedački svijet održava ga na površini.
Umjesto redovnice Ruže, mogao sam navesti pripovjedačko poglavlje “Lule i Luce” ili pak pripovijest “Marijači”, u kojoj žena koja je brinula za troje djece umrle kćeri gubi dvije životne ljubavi i pazi na svog sina Vincenca. Upravo tim pričama Vurušić je markirao svoje davne dane, darujući Trogiru najljepšu zahvalnicu za odrastanje u sjeni Radovanovog portala.
Mogu samo potvrditi ono što je Ivo Žanić naveo u pogovoru ove lijepe knjige Vurušićevih uspomena. One “govore mnogima i izdižu se iznad iskustvenog obzora svog autora i konkretnog mjesta”. Npr. moj pokojni otac govorio je za “nepoznato” bogatog: taj se navrcao para. Ali, glagol “vrcati” nisam dokraja razumio, do ove knjige. Unutra je lijepo objašnjen, u poglavlju, “Marko i gospe”, kao prvo mladalačko kockanje. Drugim riječima, Vurušićeva trogirska obala doista je obala naše zajedničke prošlosti.