Detektivske priče već su desetljećima okosnica televizijske fikcije. Od BBC-a do Fox Crimea i od Midsomera do CSI, televizijski su programi pretrpani detektivima koji sjedeći u otomanu raspetljavaju počinjene zločine.
Za razliku od televizije, film - međutim - ne voli “whodunnite”. Dio tog zazora može se pripisati autoritetima poput Hitchcocka, koji je u slavnom intervjuu s Truffautom rekao kako ne voli detektivske zaplete jer su previše introspektivni i usmjereni na odgonetku. Kino-film voli trilere, i u raznim je varijacijama žanr trilera preorao do dna. Detekcija je - međutim - u kinima bila i ostala rijetkost.
Dva novija holivudska filma pokušali su to promijeniti. Prvi od njih - “Ubojstvo u Orient Expressu” Kennetha Branagha - okoštali je, u svakom smislu neuspješan pokušaj. Drugi - “Knives Out” autora Riana Johnsona - kudikamo je življi i zanimljiviji.
“Knives Out” (Nož u leđa) zbiva se u vili uspješnog pisca kriminalističkih romana Harlana Thrombeya (Christopher Plummer). Na svoj 85. rođendan, Thrombey saziva u svoje raskošno zdanje kćer (Jamie Lee Curtis), sina (Michael Shannon), nevjestu (Toni Colette), zeta (Don Johnson) te unuke i unuke, uključujući i problematičnog plejboja Ransoma (Chris Evans). Ujutro nakon fešte, domaćica nalazi starog pisca u radnoj sobi vrata prerezanog skalpelom. Policija je isprva čvrsto uvjerena da je riječ o samoubojstvu.
Ipak, uoči pogreba inspektori još jednom ispituju nazočne, češljaju motivacije i alibije. S policajcima je i južnjački privatni detektiv Benoit Blanc (Daniel Craig). Blanc je poštom dobio izdašni honorar i narudžbu da istraži ubojstvo - no, ni on sam ne zna tko ga plaća. Kao ispomoć Blanc uzima piščevu medicinsku sestru, Ekvadorku Martu (Ana de Armas). Marta pri tom ima čudan fiziološki hendikep: čim izgovori laž, počinje povraćati.
Autora “Noža u leđa” Riana Johnsona najšira publika poznaje kao režisera “Ratova zvijezda - posljednjeg Jedija”. Johnson je - međutim - pomnijim filmofilima poznat po filmu u kojem - baš kao u “Knives Out” - kreativno kidnapirao jedan klasični žanr. Riječ je o kultnom “Bricku” (2005), filmu u kojem je sve stereotipe hard-boiled noira smjestio u američku srednju školu. I u “Knives Out” Johnson spretno preslaguje jedan čvrsto kodificirani žanr, čuva privlačnost njegovog mita, a ljušti ono što vidi kao balast.
Naizgled, u “Knives Out” je sve kao u pravoj britanskoj murder-mistery: i početno umorstvo, i viktorijanska vila, i ograničeni broj fizički stalno nazočnih sumnjivaca. Ali, Johnson se odmiče od žanra nizom pripovjednih odluka. Dok smo u klasičnim krimiću zakucani u um detektiva, ovdje nije tako.
Već na početku, Johnson izlaže niz flash-backova koji prikazuju što je istina iza verzije zbivanja likova koji lažu. Na taj način, spoznamo potencijalne motive svih sumnjivaca, ali i stječemo korak prednosti pred cajunskim “Sherlockom”. Dok je u klasičnom whodunnitu istražitelj neprikosnoveno glavni lik, kod Johnsona (opet) nije tako. Glavni lik je Marta, a njena situacija se tijekom filma trilerski komplicira i postaje glavna žanrovska intriga.
Johnson je - ukratko - u bitnim stvarima demontirao “whodunnit” - no, napravio je to takoreći neopazice, pazeći da ne poljulja ikonografiju i mitologiju žanra koja se ostala intaktna. U konačnici, rezultat je domišljati film bez velikih pretenzija, pametna i zabavna stilska vježba.