Vele učeni Gospodine Doktore! Uzimam si slobodu davam se javim kao mojem spasitelju i Čuvaru ja niže potpisani. Umoljavam Vas da mi oprostite da stupam predvas glede Molbe.
Pak da mi što prije Gledite nabaviti Moje lječničke Svedočbe, jer je Vama najbolje poznata moja rana i ono Vrijeme kada ste se Vi odvažili Spasiti moj život Bio jest također Njegova preuzvišenost podmaršal Lipoščak Prisutan u Černovki Okolo.
osmog studenog Prošle godine 1915. Gdje preuzvišeni Kazao ako ostanem na životu daću biti dekoriran. (…) a sada se Nalazim u Zagrebu oporavnom Odjelu seljskoj Cesti Pavas uslet toga milosrdno molim (…)
zasada mi je malobolje
Možem pomalo Iti brzo ne možem.
Zahvalim se na spasenje mog života Koje neću Nikada zaboraviti i Zahvalan dosta biti samo dao Višni Gospodin Bog da se Vi vratite U naš mili Zagreb.
Sa štovani Domb Marciuš Josip
Bio kod 9 satnije
U Zagrebu 23/7 te god. 1916.
Jedno je to od pisama koje je primio i riječima - “Taj Marciuš Josip živi još dandanas u selu Pušča Bistra kraj Zagreba. Zdrav je, ali još uvijek žali što nije dekoriran!” - popratio Vatroslav Florschütz, ratni kirurg u hrvatskom domobranstvu 1914 - 1918. Od mobilizacije do povratka u Zagreb vodio je dnevnik, koji je pod nazivom “Kirurg na fronti” objavila HAZU, njezin Razred za medicinske znanosti te Medicinski fakultet Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, a priredili prof. dr. sc. Stella Fatović-Ferenčić i prof. emeritus Antun Tucak, dopisni član HAZU.
Bijeda i glad
Dnevnik je u šest bilježnica pronašla i sačuvala te ga opširnim pogovorom popratila njegova unuka, poznata hrvatska redateljica i koreografkinja Ivica Boban kojoj je djed bio kao otac, budući da je sin dr. Florschütza, koji je također bio liječnik, nestao 1945. na Bleiburgu. Djed Ivice Boban uzalud je potom s ruksakom prepješačio cijelu Sloveniju ne bi li nešto saznao o sinu.
Dr. Florschütz je živio u Osijeku, sa suprugom i dvoje djece; drugog dana nakon poziva na mobilizaciju bio je u Zagrebu. Vojska je ispraćena povicima “Živili junaci”! te “rodbinom, vinom, rakijom, cvijećem, smijehom i suzama”. Poslan je u Srbiju (duž Drine, na Gučevo brdo i Crni vrh) da bi se, nakon poraza kod rijeke Ljig (1914.) goleme postrojbe austrougarske vojska povlačile u krvi i blatu iz Srbije prema Rumi. Nakon toga upućen je na Ruski front. Napredovali su preko Karpata, Galicije, Bukovine, gdje je zabilježio:
“Prijeđemo rijeku Prut, preko pontonskog mosta, jer je željeznički i kolni most preko Pruta razoren. Černovice je lijep i velik grad, imade velegradski izgled, električno svjetlo, električni tramvaj, dobro je popločen i asfaltiran, imade lijepe kavane i gostione. Tu se mogu dobiti topla jela i pića, a svaki gost može si sam s hladnoga buffeta donijeti kakvu naročitu poslasticu. Upravo je danas jevrejski Uskrs. Elegantno obučene dame i gospoda Jevreji u svom karakterističnom odijelu, časnici, potčasnici, vojnici, oružnici, seljaci, seljakinje u narodnom odijelu, starci, mladež …”
Vojsci se nude žene ili djevojke, stare ili mlade, “baš kakvu hoće”. Naime, u ono vrijeme su bijeda i glad u gradu već bile tako velike da su se žene i djevojke po danu prodavale i nudile časnicima koji bi dolazili s obližnje fronte.
“Nitko se nije bojao priljepčive bolesti. Zaražene djevojke imale su, dapače, veću cijenu, jer je svaki zaraženi vojnik došao u bolnicu, a to ga je spasilo od fronte gdje je mogao izgubiti život. Zato se u gradovima iza fronte nemoral podigao iznad vrhunca.”
Tako piše o dolasku u onodobni, godine 1915. glavni grad Bukovine - pokrajine između Rumunjske i Ukrajine. I nitko više ne misli da će rat kratko trajati, ali još uvijek, u trenucima predaha, Florschütz primjećuje kako život nalazi put, uzima maha, iskrsnu kavane, i kolači, i žene u krznu, otvore se dućani…
Kao u Vučjaku
Ali, zakratko. Najgore je tek pred njim. Galicija. Tu će pak on dokazati kako je i pod granatama i artiljerijskom paljbom moguće organizirati bolnicu, previjalište, kirurški stol, brinuti se za ljude… Fascinira ustrajnost kojom dr. Florschütz nastoji unijeti red, čistoću, uvjete za rad (obično u kakvoj drvenoj kućici koja je prije bila škola, a klupe su se pretvarale u operacijske stolove) u svakom, i najzabitijem, selu. I s kolikom empatijom promatra promrzle vojnike u rovovima, koji stoje u blatu do gležnjeva, a kada počnu borbe, onda moraju u tu hladnu vodu i blato leći na nekoliko sati… A više nema hrane kojom bi se ugrijali i osnažili.
Kao da, povremeno, gledamo Krležinu “Galiciju” ili “Vučjak” ili “Baraku 5 be” “s druge strane ogledala” - samoživi časnici koji se iz punog komfora iživljavaju na podčinjenima i lokalnim starcima ili bar neki od njih postaju ljudi koji na fronti žele operirati najbolje moguće, jednog ranjenika za drugim, po cijeli dan, liječiti, pomagati, učiti i svoje znanje prenositi drugima. A pozadina fronte nije uvijek raskalašeni, u alkoholu i bludu ogrezli Vučjak. Ako vam je Krleža “pretežak”, pogledajte odličnu predstavu “Vučjak” Ivice Buljana u HNK.
Vatroslav Florschütz, čija se obitelj krajem 18. st. doselila iz Njemačke, rodio se u Požegi, diplomirao medicinu u Innsbrucku, a prvo zaposlenje mu je bilo u Osijeku.
“Njegovim dolaskom u osječku bolnicu 1910. temeljito se promijenila organizacija kirurške službe, porastao je broj operacija i kvaliteta njihova izvođenja. Ipak, ono što će najsnažnije obilježiti ovo njegovo prvo osječko razdoblje, a kasnije se pokazati i vrhuncem njegova kirurškog zapažanja i dosjetljivosti, svakako je metoda (nazvana ‘Balkanskom metodom’) koju je ovdje osmislio i primijenio. Ona će biti prepoznata tek za vrijeme ratova koji su uslijedili…”, kažu autori.
Balkanska metoda
Okvir za suspenziju i ekstenziju kod njegove “Balkanske metode” izradio je bolnički bravar po uputi dr. Florschütza.
“Polusavinuto koljeno omogućilo je da mišice pregibaljke miruju dok kod ispruženog koljena, tj. nefiziološkog položaja zgloba, nastaje aktivacija, nemir, otpor svih mišićnih skupina te bol, besanica i nemir ranjenika”. Uspjeh te metode bio je odličan. Kad je 1913. godine bio u Beogradu, kao šef dobrovoljne misije iz Hrvatske (naime, kad je čuo za teško stanje ranjenika u Bugarsko-srpskom ratu, ravnatelj bolnice u Osijeku Alfons Muža organizirao je pomoć od nekoliko liječnika, a sudjelovala je i supruga dr. Flor-schütza, Elizabeta, kao sestra pomoćnica instrumentarka), primijenio ju je na ranjenicima. Srpski su kirurzi prenijeli metodu dr. Florschütza na Solunski front. Od njih su metodu preuzeli francuski i engleski kirurzi i zvali je “Methode Balkanique” ili “Balcan frame”. (Nažalost, danas uz ime metode u literaturi nije vezano ime dr. Florschütza, usprkos nastojanju struke.) Bila je primjenjivana i u Beču, Berlinu i Pragu, a navodno i danas u Francuskoj i Engleskoj, kažu autori knjige.
No, vratimo se Florschützu na Ruskom frontu (1915-1917). Gotovo istim putem kojim je u Rusiju (i Besarabiju!) došao, povlačio se nakon poraza sa svojom vojskom i svojom kirurškom opremom, na konjima koji su, izgladnjeli kao i vojska, jedva dizali noge iz blata. Godine 1917. vratio se u Zagreb, i radio u pozadini, u Karlovcu i Lici, a zatim, nakon što se nadređenom potužio na prljavštinu koja je u pozadinskim bolnicama vladala (!) suđeno mu je da se još jednom vrati u rat. Godine 1918. odrednice su mu bile Novi Sad i Niš; talijanski front Caldonazzo, mjesta Vezzen, Levik, Bruneck… Za razliku od dana na Galicijskom frontu, gdje su radili dan i noć, ovdje je potencijalni neprijatelj - dosada. Ali! “Mnogo čitam, pušim i šećem u svojoj maloj sobici: 3 koraka naprijed, 3 koraka natrag”, piše u Brunecku. “Mnogo vježbam na guslama, sviram Kreutzerove etide i Mozartove sonate..”
I zatim ponovo - Ruski front, Lublin. Tu s guvernerom (“koji u velikoj kancelariji šeće amo-tamo po perzijskom sagu, puši verđinku i pijucka”) doznaje da se Austrija raspada, a “dolje” nastaje nova država. Guverner ima karabinku kojom će se možda te noći morati sam braniti.
“Vojska, vojska, što je vojska?! Pukovnija Rusina, koja je čuvala government u Lublinu, noćas je provalila u magazine, cijeli je živež razgrabila, a onda je prodavala puške za pet kruna, danas nema u vojarni nijednog vojnika ni časnika. Dao sam nalog da u Lublin hitno dođe husarski eskadron. Zapovjednik je došao sam, jer se sva vojska razbježala…”, usplahiren je guverner.
Poseban stručni dio
Kad se poražena vojska vraćala u Hrvatsku, piše Florschütz, vlakovi su bili prepuni, ali u želji da se što prije vrate, mnogi su vojnici poginuli vozeći se na krovovima vlakova.
Dr. Florschütz umro je 1967. godine. Jedan njegov sin, također vojni liječnik za vrijeme Drugog svjetskog rata, s domobranima se povlačio preko Bleiburga, gdje mu se gubi trag.
Ovaj dragocjeni antiratni dnevnik, izvanredan dokument “nove povijesti”, sadrži i poseban stručni dio koji je o vojnoj kirurgiji zapisao dr. Florschütz.