Kraj 1991. u Zagrebu, nakon raketiranja Banskih dvora. Od Velike Gorice čuje se artiljerija. Na snazi je zamračenje. Sirene za zračnu uzbunu sviraju kad treba i “ne treba”.
Na Pleso slijeće jedan od rijetkih aviona. (Zamišljam tako, ali nisam siguran.) Nije doletio izravno iz New Yorka, već preko neke europske zračne luke. Ali, u njemu je putnik koji je do jučer trenirao s momčadi New Jersey Netsa.
Na stolu u američkom stanu ostavio je profesionalni ugovor, vrijedan 13 milijuna dolara. U klubu nisu ni smjeli znati za njegovu namjeru. Njegovi roditelji, Biserka i Jole Petrović, vrlo vjerojatno su mu poručili da je sigurnije ne dolaziti. Ali, to Dražena Petrovića (1964 - 1993) nije zanimalo, jednostavno je morao biti s njima, sići s njima u podrum.
O tome je vikendu govorio jedino Richu Dalatriju, kondicijskom i pomoćnom treneru Netsa: “Taj sam vikend otišao kući”. Dalatri je imao znanja i snage promijeniti rutinu Petrovićeva treninga i pomoći mu da stekne fizičke predispozicije za krunsku sezonu u NBA ligi (1992-93), za sezonu u kojoj se nametnuo kao vrhunsko dvojstvo šutera i organizatora igre.
“ - Bio je to naš rat za nezavisnost - poslije će tim riječima te događaje opisati Zoran Čutura, Hrvat i Draženov bivši suigrač u Ciboni. - Srbima će to uvijek biti građanski rat“, zapisao je Todd Spehr, autor biografije “Dražen - Život i ostavština košarkaškog Mozarta”, američki novinar i trener australskih korijena.
Poglavlja njegove biografije kronološki slijede sportski put Dražena Petrovića: Šibenka, Cibona, Real Madrid (ili “U neprijateljskim redovima”, 1988/1989), Portland Blazersi iz Oregona (“Borba za mjesto pod suncem” i “Prijelazna igra”, 1989/90), i naposljetku, a poslije javnog krika (“Želim biti razmijenjen”), profesionalna satisfakcija: “Novi život” u East Ruthefordu, New Jersey, odnosno “Uspon i prihvaćanje” (kraj 1991), koje uključuje “Sazrijevanje” i status “Beka zvjezdanog statusa” (1992/93).
Ono osnovno što Spehrova biografija donosi to je zastrašujuća samoća divova Igre. Pisac je morao zavoljeti “predmet” svoje knjige kako bi je ispisao, i to kritički. Između američkih dionica biografije - a knjiga je prethodno izašla u Americi - ubacio je poglavlje “Raskrštavanje s prošlošću - 1983. - 1991., Jugoslavija; 1992., Hrvatska”, odnosno hrvatsko osvajanje srebrne medalje na Olimpijskim igrama u Barceloni. Tada je američke profesionalce vodio Chuck Daly, koji je postao trener “Draženu” u njegovoj posljednjoj ovostranoj sezoni, s kojom je Amerikancima dokazao da Europljanin može parirati svojim neviđenim uzorima iz djetinjstva.
Kao već proslavljeni europski velikan Igre, “Dražen” je imao energije i snage da izdrži na američkoj klupi za rezerve, u Portland Blazersima. (Bio je ne samo prva, već i druga rezerva prvoj petorki.) Tek u navedenoj sezoni s New Jersey Netsima, a prije fatalnog puta u Njemačku, potvrdio je sve svoje igračke kvalitete unatoč ozljedi koljena (“napuknuće prednjeg križnog ligamenta”). I s njom je htio što prije u igru, i vratio joj se prije preporuke liječnika. “U NBA ligi sam dokazao sve što sam želio dokazati”, zaključio je u posljednjem američkom intervjuu (proljeće 1993).
Za razliku od drugih velikih igrača, mladost je bila i, na žalost, ostala na “Dražovoj” strani. Sati i sati samostalnog treninga, nakon ekipnog. Sati i sati šutiranja, “300 ubačenih”. 25 km na biciklu poslije zajedničkog “razgibavanja”. I podvale raznih kolega, ismijavanje rada ili pak rečenica: “Ti ne znaš šutirati”, od strane Michaela Jordana. U njemu je do posljednjeg daha živio 10-godišnji dječak, koji je sam kretao na trening, nasuprot matici mnoštva. Ostvario je svoj san, što je najveće ljudsko postignuće: imati ga i ostvariti.
Jasno, “koliko koševa?”, bilo je i ostalo pitanje na prvom mjestu, no baš mu je Petrović pridodao drugo: “kako su postignuti?”. I to je njegov doprinos našem življenju. Stil igre izjednačio je sa stilom predanog, posvećenog života: “Kad ne radim, kao da propadam”. Slijedila je tragedija: “Ušao je u vječnost, 7. lipnja 1993.”, kada je stradao u prometnoj nesreći kod Ingolstadta, u Njemačkoj.