„Vi ste mene pozvali na rođendan, petu obljetnicu Festivala, a ja ću reći da je putar na torti malo star. Iako, prigovarati nije naročito ljubazno. Ali, znate da sam ja protiv 'festivalizacije književnosti' …“, kazala je Seidu Serdareviću, selektoru Festivala svjetske književnosti, Dubravka Ugrešić na festivalskoj tribini „Razotkrivanje“ u zagrebačkom Kinu Europa, uspoređujući pri tom festivale sa sajmovima knjiga: „Postoje važni sajmovi i svi znaju koji su to sajmovi na koje se ide. To su susreti izdavača i tamo pisci nemaju što raditi. Festival je zamišljen kao institucija koja bi trebala biti susret između autora i čitatelja. Uvijek se sjetim fantastične izjave Margaret Atwood 'To što volite gušću paštetu ne znači da se osobno morate upoznati s guskom.' Festival je upoznavanje s guskom, a dobio je još i svoje pervertirane oblike. Radi se i o novcima koji dolaze … U EU postoji kulturna birokracija koja je zamislila da kultura mora biti oženjena turizmom. Pa tako po Europi imate tisuću festivala.“, Ugrešić navodi da je su Hrvatskoj 23 književna festivala. „Sad recite koliki je broj književnika i knjižara u Hrvatskoj. Premašuje li broj knjižara broj festivala?“
Povod za razgovor bila je autoričina nova knjiga „Lisica“, ljetos objavljena u izdanju Frakture. U njoj, među ostalim, priča kako u glavama književnika nastaju njihove priče, opisuje taj stvaralački proces navodeći primjere njoj osobito bitnih Borisa Pilnjaka i Vladimira Nabokova.
Kao ni mnogi drugi autoričini naslovi, ni ova knjiga nije žanrovski 'mainstream', sazdana je od fragmenata autobiografije, esejistike na temu smisla i uzroka pisanja, povijesnih referenci na kojima dalje gradi fikciju … Govoreći o miješanju eseja i romana napominje da je to „istočnoeuropska tradicija koju valja sačuvati. Milan Kundera je svoj roman izgradio na kombinaciji eseja i fikcije. To je radio i Bulgakov. Meni to nije strano, tu kombinaciju različitih narativa učila sam od istočnoeuropskih pisaca. No, to je ono što otežava recepciju takvih romana na europskom ili američkom tržištu. … Mislim da je književnost toliko toga izgubila s drugim medijima, da je potpuno besmisleno 'štancati' knjige … morate gledati kako nešto ispričati na neuobičajen i zanimljiv način".
Roman je naslovljen po životinji koja je simbol lukavstva i izdaje: "Na jednoj višoj razini, lisica za mene predstavlja estetske principe ruske avangarde koji su meni bili formativni. Svi principi ruske avangarde su zapravo principi sabotaže, izdaje očekivanih principa, uspostavljanja nečega novoga, igre s čitateljem. Tako da lisica može biti zanimljiv simbol čitavog seta avangardnih postupaka koji se tiču i književnosti i bilo kojeg umjetničkog djela", kaže autorica, najprevođenija hrvatska književnica, nagrađivana bitnim nagradama, spomenimo samo da je lani dobila prestižnu Neustadt International Prize for Literature, takozvanog američkog Nobela, koju dodjeljuju Sveučilište Oklahoma i časopis Svjetska književnost danas, a potom, također 2016., pripala joj je i Vilenica, koju svake godine dodjeljuje Društvo slovenskih književnika. 2009. bila je među finalistima za Man Booker International Prize.
Govoreći o proliferaciji škola kreativnog pisanja, upitana ima li smisla nekoga podučavati pisanju kaže: „To su izmislili Amerikanci, zato što je tamo i započela komercijalizacija umjetnosti. Onda su smislili način kako da zaštite svoje umjetnike koji nisu komercijalni. Najprirodniji oblik te zaštite je bio da se uvede podučavanje kreativnog pisanja, da ti ljudi nađu svoj kruh na nekom od fakulteta, da tobože podučavaju pisanju i imaju redovitu plaću. To je izuzetno human i pametan način zaštite onoga što se ne može prodati. Istu stvar su imali i Rusi, škole i fakultete kreativnog pisanja, iz drugog razloga, također pametnog, zato što su ljudi koji su pohađali te škole imali pristup najnovijim filmovima i knjiga do kojih drugi nisu mogli.
Tu je bila također i briga za te studente književnosti.
U jednom sam takvoj školi gledala 'Profesiju reportera' puno prije no što je došla u jugoslavenska kina. Ja sam protiv tih škola, u Europi je milijun škola pisanja, neke od njih jako skupe, a proizvode previše ljudi s takvim diplomama. Oni ne čitaju, ne zanima ih niti povijest književnosti, samo žele pisati.“ Takvi, kaže, po korporacijama pišu govore direktorima, pišu reklame, inteligentne upute kako se uključuje perilica rublja …
Umjesto škola pisanja trebali bi, poručuje, imati – škole čitanja. Čitanje se, dalje će, gubi jer su učitelji sve manje kvalificirani, teorije čitanja više nisu u modi, u novinama nema inteligentnih kritika iz kojih bi ljubitelj čitanja mogao čuti kako čitati književno djelo. Ne uče nas, navodi dalje, niti kako gledati umjetničke slike.
Idemo turistički po muzejima, a ništa ne razumijemo, stanemo pred sliku i ne znamo čitati sliku. „Tako ne znamo više čitati poeziju. Priznajem da ja poeziju više ne znam čitati. U Hrvatskoj više nemate časopise. Ni EU nije uspjela napraviti da postoji europski časopis za književnost. Tu se ta znanja gube sve više. Književnost se pretvara u socijalizaciju. Kupovina knjige Harukija Murakamija sliči kupovini iPhonea 7, čekaju u redu preko noći da bi prvi došli do iPhonea7, kao što čekaju da bi došli do novog Murakamija. I nije ga nužno čitati, tek reći da imaš novog Murakamija.„