Nisam pisala knjigu kako bih dala teoretski obol razumijevanju tursko-armenskog sukoba. Napisala sam je zbog obećanja prijatelju. Zbog pitanja koja su se otvorila njegovim ubojstvom, zbog pitanja koja bi me opterećivala do smrti da ih nisam razriješila, kaže međunarodno poznata turska novinarka i spisateljica Ece Temelkuran s kojom razgovaramo uoči zagrebačkog predstavljanja njezine knjige “Planina boli” (Naklada Ljevak, prijevod Anđelko Vlašić).
Za potrebe knjige Temelkuran je razgovarala s brojnim Armencima, uključujući i one koji žive u dijaspori u Francuskoj i Americi, isprva planirajući serije novinskih članaka. U knjigu je prerasla nakon što je 2007. u Istanbulu ubijen autoričin prijatelj, tursko-armenski novinski urednik Hrant Dink. Ubojstvo je duboko potreslo Tursku, izazvalo masovna okupljanja na kojima su ljudi izvikivali: “Svi smo mi Armenci”, a na na njegov posljednji ispraćaj došlo je 100 tisuća ljudi.
Rupa u ciplei
Što se sve promijenilo nakon tog ubojstva?
- Tek sam tada shvatila “smisao” političkih ubojstava. Njihova poanta nije samo u ubojstvu osobe koja nekoj grupaciji smeta, nego se tim činom nastoji ubiti dobro i nada u drugima. Dok je Hrant bio živ, svi su govorili da je previše strastven, previše emocionalan, da se previše uzbuđuje. Sve one osobine koje povezujemo s djetinjstvom, čistoćom, naivnošću i na koje se ciljalo i u nama. Nakon njegove smrti tursko-armenski sukob za mnoge je Turke prestao biti teoretsko pitanje od kojeg se okreće glava i o kojem se ne želi slušati. Mnogi su se identificirali s njim, htjeli su shvatiti što se događa. Godinu dana nakon njegove smrti dogodila se još jedna zanimljiva stvar, ljudi oko mene počeli su istraživati svoje korijene, otkrivati imaju li možda armenske krvi, što je, vjerujem, bila podsvjesna potreba da se identificiraš s potlačenim.
Okidač masovne identifikacije bila je, kako pišete, i rupa na potplati njegove cipele. Tko je to prvi primijetio?
- Ne sjećam se tko je prvi napisao tekst o tome. Prvo su se pojavile njegove fotografije, kako leži na podu i tu rupu ne možete ne primijetiti. Meni to nije bilo važno, znala sam ga i mogla sam pretpostaviti da ima rupu u cipelama ili da bi ona tamo mogla biti, ali drugi to nisu mogli znati. Prije toga su razmišljali o njemu u terminima: bogataš, pripadnik armenskog lobija. Ta rupa postala je dokaz njegove autentičnosti, autentičnosti njegovih stavova, i tu su krenule masovne reakcije.
“Genetika boli” termin je kojim se služite u knjizi kad pišete o armenskoj zajednici i njihovim prenošenjem sjećanja na genocid. Kako ga vi objašnjavate?
- Potrebom za pripadanjem. Čak i ako je ono što te veže s drugima bol, nastavljaš jer moraš pripadati nekome. Armenci su izgubili zemlju na kojoj su živjeli, gube jezik i jedino za što se mogu uhvatiti jest bol i religija. Manje je bitno što bol oštećuje generacije, djecu, ali čine to kako bi nečemu pripadali. Nisu jedini koji to rade i ja to mogu razumjeti.
Kakve su bile njihove reakcije na knjigu?
- Dirljive i divne. Čula sam da neke armenske djevojke žele napraviti sličnu knjigu, ali iz svoje perspektive. Ljepši kompliment ne možete dobiti. No, Armenci nisu bili moja “ciljana publika”, to su bili Turci. Svaki put kad imate ovakav sukob, oko njega se stvori intelektualna industrija, dva tima koja kao da igraju utakmicu. Ja nisam to htjela, htjela sam biti u sredini, saslušati obje strane, dati svom narodu neku vrstu ogledala u kojem bi vidjeli ne samo svoje nacionalizme, nego i infantilnost svojih reakcija. Nisam im htjela trljati u nos, nego sam više imala stav: “Na vašoj sam strani, ne bojte se, nema pogrešnih reakcija, ajmo zajedno poslušati priču i vidjeti kako ćemo se nositi s tim”.
Bez navodnika
Knjiga je postala bestseler u Turskoj, ali termin genocid nema nazivnika? Kako vam je to pošlo rukom?
- S puno akrobacije (smijeh). Šalim se, nisu mene brinula zakonska ograničenja, nego sam se služila akrobacijama kako bih postigla da me moji sunarodnjaci doista čuju, da prestanu s djetinjastim odbijanjem suočavanja s nekim poglavljima naše povijesti jer djetinjaste nacije, baš kao i sama djeca, znaju biti okrutne. Zbog toga sam se igrala riječima. I u trenutku kad je spomenem, ljudi su već čuli cijelu priču, spremni su. I moraju biti spremni. Armenci je koriste svaki dan, ako razgovaraš s njima i želiš dijalog, onda je moraš čuti.
Cijeli svijet je u lipnju promatrao snimke masovnih demonstracija u Istanbulu. Što se dogodilo s njima. Kako to da su tako preko noći nestali?
- Dobro pitanje, ali nitko ne zna odgovor. Nekoliko je nivoa mogućeg odgovora. Za početak, mi tu vrstu pokreta još uvijek ne razumijemo. Problem je s njima to što su neorganizirani, što je njihova snaga, ali i slabost, jer mogu nestati istom brzinom kojom su se pojavili. A čest osjećaj, jednom kad se pojave, jest osjećaj strahopoštovanja, što je paralizirajuća emocija jer, dok se ti diviš svemu što se događa, situacije se mijenja.
Istodobno, aktualna turska vlada najsnažnija je vlada u modernoj turskoj povijesti i znala je kako izmanipulirati cijelu situaciju. Jako je teško boriti se s njihovom propagandom. Nakon što su svjetski mainstream mediji prestali izvještavati o turskim prosvjedima, oni su se, barem još mjesec dana, nastavili održavati. Prosvjedi nisu bili samo u Instanbulu, nego u gradovima u cijeloj zemlji. Ali, svijet je prestao snimati.
Danas, pak, ljudi zbog sudjelovanja na prosvjedima imaju ozbiljne posljedice. Te posljedice nisu nužno zatvorske, ali ih se povezivalo s nekim drugim prijestupima, odvodilo na ispitivanje, dobili su otkaze i sl. Nedavno je skupina učitelja koja je tvitala o demonstracijama pozvana na razgovor u ministarstvo obrazovanja.
Izbezumljena opozicija
U posljednje vrijeme dosta čitamo o Erdoganovim reformama. Što biste mi odgovorili kad bih ja interpretirala situaciju na sljedeći način: građani su se pobunili, vlast je čula njihove vapaje i pristala na reforme?
- Moj odgovor bi bio: hahaha. Erdogan radi reforme otkad je na vlasti, ali problem jest taj što radi reforme bez učešća onih na koje se reforme odnose. Poruka je jasna: Ok, želite demokraciju, mi ćemo vam je dati ali pod našim uvjetima, a dotad ćete šutjeti. Sve je to samo predstava za zapadna društva, dodatno zakomplicirana time što su majstori riječi, čarobnjaci semiotike. I zbog toga je opozicija izbezumljena jer dok oni objasne nekome tko nije upućen u finese naše povijesti što se događa, Erdogan pobjeđuje. Teško je igrati igru s ovom vladom. Ali, nitko nije pretpostavio da će tri stabla u parku biti povod za bunt kakav smo vidjeli ljetos. I ta energija još uvijek negdje postoji i možda će ponovno pokrenuti nešto.
Koliko je turskih novinara trenutno u zatvoru?
- Nisam sigurna u posljednji broj, ali blizu osamdeset. Prije tri dana, nakon šest mjeseci zatvora, otpustili su najmlađeg kolegu. Ima samo 19 godina i, vjerujte mi, ništa nije napravio.
Granice aktivizma i novinarstva su nejasne
Pisali ste o sukobima na Bliskom istoku, pokrivali najosjetljivija mjesta suvremenog turskog društva; političke zatvorenike, armensko-turski sukob, Kurde... Sve češće vas se naziva aktivisticom. Smeta li vam taj termin?
- Sama se nikad ne bih tako nazvala, ali se jesam upustila u neku vrstu aktivizma. Tvitala sam kad sam izgubila kolumnu, a to se danas zove aktivizmom. Šalu na stranu, nije stvar samo u meni, mislim da to pitanje muči cijelu branšu jer su granice aktivizma i novinarstva sve nejasnije. I uvijek su takve u vremenima krize.
Jesu li Hemingway ili Martha Gellhorn dok su pisali o Španjolskom građanskom ratu, bili novinari ili aktivisti? Ja mislim da su bili novinari. Vjerujem u novinarstvo koje kritizira društveno anomalije, koje je na strani ljudskosti, na strani potlačenih. Ne vjerujem u suvremenu mantru koja stavlja znak jednakosti između neutralnog i objektivnog novinarstva. To nisu istoznačnice. Mi novinari nismo diktafoni, niti to smijemo postati.
Prije tri godine dobili ste otkaz zbog kritike vlasti. Jeste li razmišljali o odlasku?
- Ne, to bi slomilo moju čast. Često putujem i shvaćam da postoji jako međunarodno tržište za novinare/intelektualce koji pate i dolaze iz Trećeg svijeta. To posebno vrijedi za žene. Ali mi je ta uloga smiješna. Ne želim to. Okus pisanja na na svom jeziku različit je od pisanja na drugim jezicima. Ne želim koristiti velike riječi, ali kad bih otišla, osjećala bih da napuštam svoje ljude.