Ovog će siječnja točno dvije godine da se Ante Vukušić, nakon 44 godine što ih je proveo na Velebitu bilježeći vrijeme u meteorološkoj postaji na Zavižanu, povukao u mirovinu. Spustio se sa 1600 m na 300 m nadmorske visine, u svoje selo Gornja Klada, s južne strane Velebita.
“Otkad sam u penziji, nemam ni za šta vremena. Tako to dođe. Imam pčele, imam unuke, pomognem sinu oko konja...”, kaže tiho i šturo. Namjernici na Zavižan znaju da Vukušić nikad i nije bio čovjek od dugih razgovora, svakog bi ljubazno dočekao, ali najviše se, zapravo, volio družiti s planinom. Od onih je koji duboko respektiraju tišinu. I ne kažu niti rečenice uzalud. Za zimskih mjeseci kad bi ga snijeg držao odsječena od ostatka svijeta, nije se nikad žalio. Strpljivo bi podnosio Velebit i sve što je ta samoća donosila. Kad je 1973. počeo raditi, na Zavižanu nije bilo ni struje niti agregata, uzdao se jedino u petrolejke. Planinom je često hodao s fotoaparatom, opsesivno bilježio dobro mu poznate motive. Ovih je dana u izdanju Libricona izašla knjiga “Čovjek i planina - Kratki uvod u Sjeverni Velebit”. U njoj o planini, divljini, šumi, poskocima, vukovima, medvjedima, zimi... i svim temeljnim pojmovima toga kraja piše Edo Popović, a fotografijama je opisano zabilježio Ante Vukušić.
Edo Popović
Sinonim za Zavižan
“Ove knjige ne bi ni bilo da nije njegovih fotografija, da Ante nije svih ovih desetljeća koje je proveo na Zavižanu fotoaparatom bilježio trenutke za koje je smatrao da su vrijedni bilježenja. Kad mi je jednom prilikom pokazao svoje fotografije, i kad sam shvatio da se on ne odvaja od fotoaparata, postalo mi je jasno da bi bila neoprostiva šteta ne objaviti njegove fotografije. Tim prije što je Ante Vukušić s godinama postao sinonim za Zavižan. I što je riječ o posljednjem autentičnom, karizmatičnom čovjeku Velebita, kakvi su, svaki na svoj način i svaki u svojoj domeni, bili Dane Vukušić, Šime Balen, Sergej Forenbacher, Ante Rukavina, Ante Premužić, Miroslav Hirtz, Josip Poljak i drugi čiji su životi i djela neraskidivo vezani s Velebitom”, kaže Edo Popović u kontekstu Velebita, poznat po njegovu “Priručniku za hodače”, knjizi koja je mješavina fikcije, putopisa, dnevnika, reportaža i eseja, njegove književnosti i tada novootkrivene strasti za hodanjem planinom. Od tada je Popović o Velebitu napisao još jednu knjigu, jednostavno naslovljenu “U Velebitu”.
Što je hodajući Velebitom i navraćajući kod Vukušića, u razgovorima s njime, najbitnije o planini naučio od Ante Vukušića? “Na nesvjesnoj razini, možda sam od njega naučio da opušteno pristupim planini. Da bez nelagode uđem u planinu, da hodam i izvan označenih puteva znajući da se ne mogu izgubiti.”
Ante Vukušić
U knjizi što je nastala u kolaboraciji s Vukušićem spominje američkog pisca Edwarda Abbeyja, nekad sezonskog nadglednika u nacionalnom parku u Utahu, koji je zaključio da čovjek treba divljinu, makar nikad i ne otišao u nju. Ali, da je treba jer bi život u gradovima odveo sve ljude u kriminal ili u droge ili psihijatrima. Što Popoviću znači divljina? “Malo je prave divljine u Hrvatskoj, mjesta gdje čovjek nije gurnuo svoj nos i napravio nepopravljivu štetu. U knjizi sam ponudio modificiranu definiciju divljine, koja ne isključuje stalno prisutnost čovjeka, jer je i čovjek, kao i sve druge vrste, potekao iz divljine. Razlika između čovjeka i gorile jest to što čovjeka više ne oblikuje priroda, već kultura, a gorilu i dalje oblikuje samo priroda. Dakle, divljina je veliki i uglavnom nenarušen sklop isprepletenih staništa, s izvornim biljnim i životinjskim svijetom, gdje čovjek nije dominantan, gdje nije apsolutni vladar prostora, gdje ne iskorištava prirodu u komercijalne svrhe, već isključivo za zadovoljenje osnovnih životnih potreba. U tom smislu prostor koji obuhvaća NP Sjeverni Velebit mogao bi se smatrati divljinom, premda se i taj prostor komercijalno iskorištava u turizmu. No, barem su ondje zaštićene životinje i biljke. Što se mene tiče, boraveći na takvim mjestima mogu dijelom povratiti ravnotežu koju su ljudska bića izgubila rađajući se, živeći, radeći i umirući u urbanim krajolicima koje je sama izgradila. Naravno, ne mislim da se mogu vratiti u divljinu i dugoročno opstati ondje, nemam ni znanja, niti potrebu za tim. Premda, još uvijek postoje ljudi koji žive u divljini, u skladu s njezinim ritmovima. O jednoj takvoj skupini govori dokumentarac “Sretni ljudi - godina u tajgi” Dmitrija Vasjukova, rađen za rusku televiziju, u kojem je zabilježen život lovaca i ribara u jednom sibirskom selu na obali rijeke Jenisej, od zime do zime.”
Popović, među ostalim, pišući o Velebitu, spominje da stabla imaju osjećaje, da komuniciraju jedna s drugima. Čini li mu se to izvjesnim?
“To nije moja ideja, već ideja njemačkog šumara Petera Wohllebena koju je obradio u knjizi ‘Tajni život drveća’ iz koje citiram jedan dio. Inače, ideja da biljke osjećaju i komuniciraju odavno nije naklapanje lunatika, već predmet moderne biologije. O tome se govori i u knjizi identičnog naslova kao prethodna, koju potpisuje britanski biolog Colin Tudge. Da spomenem ovdje još i knjigu njemačkog biologa i filozofa Andreasa Webera ‘Sve osjeća’, koja se tom temom bavi u nešto širem spektru. I da, osjećam da i biljke osjećaju i komuniciraju. I one se rađaju, žive i umiru, pa nije uopće glupo pretpostaviti i da osjećaju i komuniciraju. Što se toga tiče, bliži mi je biocentričan pogled na svijet, u kojem su sve biljne i životinjske vrste, uključujući i čovjeka, jednako vrijedne i važne u mreži života, od antropocentričnog pogleda, koji sve pretpostavlja čovjeku i mjeri ljudskim mjerilima. Potonji se pogled na svijet pokazao pogubnim za čitav živi svijet.”
“Ma vidi ga”
Danas se planinari silno boje susreta s medvjedom, makar na Sjevernom Velebitu nije zabilježen niti jedan napad medvjeda na čovjeka. Oni što su u minula vremena hodali Velebitom nisu se, barem ne tako opsesivno, bojali medvjeda. Zašto?
“Ne znam jesu li se prije, ili nisu, ljudi toliko bojali medvjeda. Mogu kazati da sam proteklih godina susretao na Velebitu planinare koji su na ručkama štapova ili na ruksacima imali zvonca, da uplaše, vele, i rastjeraju medvjede. I da sam jednom na Sjevernom Velebitu, na Premužićevoj stazi, susreo bračni par skutren iza jednog stabla pokraj staze, i kad sam ih upitao je li sve u redu s njima, odgovorili su mi da su bili pomislili da im to stazom prilazi medvjed. Nemam iskustvo izravnog susreta s medvjedom na Velebitu. No, susreo sam ga u Gorskom kotaru, na Matić poljani, blizu monolita podignutih u sjećanje na smrznute partizane. Hodao sam jednom onuda s majkom, bilo je rano ljetno poslijepodne, stali smo na cesti u hladu nekog drveta, vadio sam iz ruksaka bocu s vodom, kad sam čuo majku kako kaže: ‘Ma vidi ga’. Mislio sam da je ugledala leptira, ili neku pticu, takvim je glasom, naime, to rekla, podigao sam glavu da vidim što ju je toliko ushitilo, i spazio na cesti, dvadesetak metar od nas, medvjeda. Stajao je i njušio zrak, vjetar je puhao od nas prema njemu, mogao nas je osjetiti, no ničim to nije pokazao, nego je ušao u visoku travu i nestao. Upitao sam majku kako me je, dođavola, mogla takvim glasom, primjerenijim za obavijest o leptiru ili ptici, obavijestiti o prisustvu zvijeri, a ona je rekla da šta može, kad se uopće nije uplašila. Inače, kad sam u Velebitu, bilo sam, bilo u društvu, ne razmišljam o medvjedima, poskocima i vukovima. Samo hodam i gledam, nastojim biti što tiši, jer samo tako mogu se nadati susretu s nekim velebitskim divljim stvorom.”
Odlazak nomada
Poznaje li strah na planini i što je najgore što mu se na Velebitu dogodilo?
“Strah sam osjetio prilikom prvog boravka na Velebitu. Bio sam sam, spuštao sam se sa Zavižanskog Pivčevca prema lomskoj cesti, hodao sam šumovitim bokom planine, zamislio se nešto, i onda sam izgubio stazu i markacije. Moja prva reakcija bila je panična, počeo sam trčati ovamo, onamo, gore, dolje, u potrazi za spasonosnim bijelim točkama obrubljenim crvenim, ali sam se, srećom, brzo umorio. Tada sam sjeo i razmislio o situaciji. Vidio sam vrh Pivčevca, mogao sam se naprosto vratiti ondje i vratiti se do doma istim putem kojim sam i došao, ili pronaći stazu, potom paziti da je opet ne izgubim i spustiti se na lomsku cestu, što sam i učinio. Strah me je znao uhvatiti još koji put na Velebitu, hodao sam najčešće sam, no kasnije je strah nestao. Nestao je kad sam shvatio da je planina sigurnije mjesto od grada, da se na Velebitu ne mogu izgubiti, da nađem li se u takvoj situaciji trebam samo hodati u jednom smjeru i već ću izbiti na neku cestu ili stazu koja će me odvesti do drugih ljudi. A najgore što mi se na Velebitu dogodilo bilo je to što sam lani opet počeo pušiti, pet, šest cigareta dnevno, no za kroničnu opstruktivnu bolest pluća u stadiju u kojem je imam sasvim dovoljno da me veže za najbližu okolicu planinarskog doma. Biti na Velebitu, a ne moći lutati - goru stvar jedva da mogu zamisliti. Birajući između cigarete i Velebita, izabrao sam Velebit.”
Poznaje Sjeverni Velebit, planinu i ljude tamo. Zakone i propise o prirodi donose ljudi s asfalta. Kroje ih često i ne razumijevajući probleme Velebita. “Gledano lokalno, najveći problem Velebita, čini mi se, jest nestanak ljudi, nestanak čitave jedne polunomadske, ratarsko-stočarske kulture koja je živjela u planini i s planinom. Što se tiče Sjevernog Velebita, riječ je o Podgorcima koji su stoljećima, od proljeća do jeseni, napasali svoja stada u vršnim dijelovima planine. U dvadesetom stoljeću ta je kultura potpuno nestala, platila je danak industrijalizaciji, urbanizaciji, globalizaciji, onome što nazivamo napretkom. Također, nisam siguran da se velebitske šume ne sijeku više nego što je to uobičajeno. Gledano šire, Velebitu i prirodi uopće danas prijeti zagađenje koje je nusprodukt suvremenog načina života, bilo da je riječ o ispušnim plinovima, plastici, pesticidima, insekticidima i drugim kemikalijama, koji prijete jednako kopnu i moru, svim oblicima života na kopnu, u oceanima i rijekama.”
