Jedna će se noćna mora tako snažno utisnuti u psihu mlade žene iz Seoula, Yeong-hye, da će se do tad po svemu iz perspektive njezina muža “najprosječnija žena na svijetu”, predvidljiva, apatična i dosadna, s kojom je život bio sasvim bez začina, radikalno izmijeniti. Doduše, na bizaran način. Nastranu što će Yeong-hye postati vegetarijanka, mučeći se noćima i dalje s grotesknim košmarima - ona se želi preobraziti u - biljku. To nagnuće dolazi iz potrebe da vlastitim postojanjem baš ničime nikome ne naudi, da se sasvim distancira od nasilja što ga čak i u svakodnevnom činu hranjenja čini ljudski rod. U pokušaju spašavanja svijeta od vlastita nasilja, ne bi li učinila da svojom egzistencijom i samoodržanjem ne naudi drugima, krenut će zapravo putem samouništenja. Ta metamorfoza tijela i duše promijenit će i glavnu junakinju i obitelj oko nje. Ovo je kroki romana “Vegetarijanka” južnokorejske autorice Han Kang, prije dvije godine nagrađena Bookerom, a u nas objavljena ovih dana (Hena.com, prijevod s engleskog Mirna Čubranić). Pišući o ženi koja teži apsolutnom nenasilju, autorica perpetuira i ilustrira razne forme nasilja i destrukcije, konačno i čin glavne junakinje, makar motiviran željom za apsolutnim nenasiljem, kreće i u smjeru autodestrukcije. Han Kang piše dvadesetak godina, kod kuće odavno afirmirana, u svijetu donedavno slabo primijećena južnokorejska autorica nakon što je dobila Bookera postala je globalna književna zvijezda.
Ostavlja dojam iznimno mirne, vrlo fokusirane osobe koja pažljivo sluša i dugo razmišlja prije no što zausti izgovoriti vlastita razmišljanja. Na početku našeg razgovora molila je da govorim polaganije, dapače, da svako pitanje izgovorim vrlo polagano. Ne bih rekla da je u pitanju (samo) jezična barijera. Više je to, dojam je, potreba da joj se ostavi vremena razmisliti.
Iako je “Vegetarijanka” dosad prevedena na više od dvadeset jezika, autorica se, ponešto sam se i iznenadila, baš jako obradovala prijevodu na hrvatski. U nas nije bila, ali su njezini roditelji, poznati južnokorejski pisac Han Seung-won i majka joj, u Hrvatskoj prije dvije godine proslavili 50 godina braka. Od tada Hrvatsku, kaže, doživljava, i kao “mali dio njihove obiteljske povijesti”, pa ne bi bilo veliko iznenađenje doskora vidjeti Han Kang na nekom književnom festivalu u nas. Ako ponovo ne dobije Bookera i ne progutaju je velika tržišta. Jer, ovih je dana javljeno da je njezin roman “The White Book” u širem izboru za ovogodišnju nagradu.
Otkud je u vama izrasla ta priča o ženi koja želi biti drvo?
Prvo sam napisala, ima tome davno, kratku priču o ženi koja se pretvara u drvo. Narator je njezin suprug koji je jednog dana zateče transformiranu u biljku. Šokiran je, sasvim zatečen. No, stavlja je u posudu, dobro se brine za nju, ali dođe zima i biljka posustaje. To se bitno odražava i na njegov život. Nakon što sam napisala tu kratku priču, osjećala sam da nisam sve kazala. Imala sam potrebu vratiti se, raditi dalje na toj istoj priči, napisati je možda na neki sasvim drugačiji način. Čekala sam nekoliko godina. Jer, nakon te priče napisala sam dva romana i tek potom počela pisati “Vegetarijanku”, tako da je ona postala moj treći roman.
Glavna junakinja, Yeong-hye, ne želi više pripadati ljudskoj vrsti. Kakvu to poruku šaljete?
Ljudi su široka spektra emocija i ponašanja. Mogu biti silno nasilni, povijest je pokazala, a među nama je i svetaca, sasvim osobitih duša. Središte agonije moje protagonistice jest pitanje nasilja.
Njezino odbijanje jedenja mesa je akt nenasilja. Spremna je riskirati i svoj život, vidimo kako odgovara na nasilne pokušaje okoline da je natjeraju jesti meso. Želi se spasiti odbijajući jesti meso, odbijajući na koncu sve osim vode, želi biti biljka. Jer, živjeti kao životinja ili kao čovjek znači da mora činiti nekakvu vrstu nasilja. Ljudi ne mogu opstati jedući kamenje ili zemlju, moramo loviti, ubijati život, žive stvari. Yeong-hye želi na perfekcionistički način biti nevina.
Jer, biljke su jedina stvorenja koja mogu opstati a da ne povrijede druge.
U vašim dvadesetima tražili ste odgovore u budizmu; filozofiji ili religiji nenasilja, kako hoćete. Njegova je paradigma i prihvaćanje, život u sadašnjem trenutku. Što ste najbitnije iz toga ponijeli?
Za mene je budizam više filozofija negoli religija. Kontemplirala sam nad tim da život, ne bi li se održao, ne traži nasilje, da bismo živjeli, ne moramo povrijediti nikoga na ovom svijetu. Također, pounutrila sam razmišljanje da ništa nije trajno. Upravo to saznanje da ništa nije trajno silno - oslobađa.
Mislim da me je i proučavanje budizma djelom navelo na pisanje ove knjige. U to doba bila sam vegetarijanka. Nakon nekog vremena, zbog zdravstvenih razloga, počela sam pomalo jesti ribu. Budizam mi je, sad kad pogledam unatrag, jako puno značio.
Nerijetko stvari interpretiramo kroz prizmu vlastita kulturološkog okvira. Jesu li “Vegetarijanku” drugačije doživjeli čitatelji na Zapadu negoli u vašem dijelu svijeta? Ima li interpretacija koje su vas osobito iznenadile?
To je interesantno pitanje. Na prvu loptu to je knjiga koja se bavi pitanjem ljudskog nasilja, mogućnošću ljudi da odbiju nasilje i mukom koju prolaze u vezi s tom odlukom, mukom na tom putu nenasilja, pritom se bavim i mogućnošću transformacije vlastitog tijela. Mislim da je to univerzalna tema. To je ono prvo što obično čitatelji vide u “Vegetarijanki”. Potom se nižu slojevi koje ljudi različito interpretiraju. Recimo, kad sam se našla s čitateljima i kritičarima u Njemačkoj, svi su spominjali Kafku, vukli usporedbe s njegovim dnevnicima, s njegovom kratkom pripovijetkom “Umjetnik u gladovanju” i, predvidljivo, s “Preobražajem”. Kad sam pak bila u Italiji, nitko se nije bavio Kafkom, ali su bili zainteresirani to povezati s Apolonom i Dafne. Neki čitatelji, pogotovo u katoličkim zemljama, čin Yeong-hye interpretiraju kao čin žrtve i okajanja u smislu milosti, pokušaja da spasi ljudski rod. Puno je zanimljivih i bitno različitih interpretacija. Svaki put kad knjigu prevedu na novi jezik, objave u nekoj drugoj zemlji, naučim nešto novo. Uglavnom o zemlji u kojoj je objavljena moja knjiga, a možda i o tome što sam ja to napisala.
U svrhu pisanja ove knjige proučavali ste i nasilje u Bosni i Hercegovini za vrijeme rata. Što ste zaključili?
To je također bilo u mojim dvadesetima, za mene još uvijek formativnim godinama. Poslije sam napisala roman “Human Acts”, koji govori o tragičnoj točki ovdašnje povijesti, o pokolju u Gwangjuu. Imala sam veliki problem vezan uz taj događaj, morala sam se suočiti s njim, mučilo me to godinama. U to doba, dok sam to osobno prolazila, događao se rat u BiH, događali su se masakri. Iako nisam bila tamo, premda je ta zemlja daleko, nekako sam to osjećala vrlo osobno, vrlo blizu, nije to bio rat od kojeg je minulo puno vremena, bila je to sadašnjost, nešto što se događalo sad i jako me boljelo.
Za vrijeme Gwangjua, 1980., bili ste dijete, imate li sjećanja na taj pokret za demokratizaciju Koreje koji je tadašnji režim Chun Doo-hwana pokušao ugušiti u krvi?
Imala sam devet godina. Ja sam generacija koja nije osjetila niti japansku okupaciju od 1910. do 1945. niti Korejski rat od 1950. do 1953. Počela sam pisati u vrijeme kad je Južna Koreja već postala demokracija. O pokolju studenata u Gwangjuu saznala sam sa 12 godina, slučajno sam u kući našla skrivenu fotografiju koju je snimio strani novinar. Nikada neću zaboraviti taj trenutak i ono što je to pokrenulo u meni. Moja obitelj i ja smo napustili Gwangjuu i preselili se u Seoul kad mi je bilo devet.
Kakav je vaš stav o potencijalnom ujedinjenju Južne i Sjeverne Koreje?
Nisam političarka. Ja sam samo spisateljica.
Upravo zato vas i pitam. Mišljenja političara su nam manje-više poznata. Mišljenja onih koji su izvan politike su ono što ljude zanima čuti.
Mir je najvažnija stvar za Korejski poluotok. Tek iza toga, kad imate mir, možete razmišljati o drugim stvarima. Nikome ne treba novi rat.
Osjećate li da ste vi jedan narod, da biste trebali biti ujedinjeni?
Dok sam bila dijete, svi oko mene su govorili o ujedinjenju. Ali, od tada je prošlo jako puno vremena. Neki ljudi danas sumnjaju u tu mogućnost, u izvedivost te ideje. Treba biti oprezan, dobro pogledati u stvari. Najbitnije je, kao što sam rekla, sačuvati mir. Ne mislim da je zagovarati ujedinjenje po svaku cijenu najbolji pristup.
Koji su vaši najveći strahovi?
To je vrlo teško pitanje. U meni je mir. Ne strahujem često. Ponekad imam te općenite brige o svijetu oko nas. Ako me nešto i plaši, volim se suočiti s time. Volim se suočiti i s istinom, kakogod da mi teško pala. Strah je vrlo zanimljivo stanje unutar čovjeka. Pokušavam ga baš tako i gledati. Primjerice, u slučaju pokolja u Gwangjuu koji me mučio, trebalo je pogledati unutra, suočiti se s time. Nema koristi od toga da svrneš pogled s onoga što te muči. Moraš to odraditi, moraš i žalovati bez straha. Žalovanje, tuga koju sam osjećala, bila mi je veliki motiv da napišem “Human Act”. To je bio način da žalujem koliko god mogu, da pogledam u to na što otvoreniji način.
“Vegetarijanku” ste napisali ima tome sad već 13 godina. Dogodilo se da je Bookera dobila nakon 11 godina i od tada dajete ovakve intervjue. Je li vam dosadno, možda i naporno iznova govoriti o toj istoj knjizi, odgovarati na pisanja novinarke iz daleke i male zemlje o djelu koje ste davno završili dok vaš opus raste i ide dalje?
Poslije “Vegetarijanke” sam napisala četiri nova romana, ali za neke ljude, negdje izvan Južne Koreje, “Vegetarijanka” jest novost. Svako malo ponavlja se taj trenutak prvog čitanja u nekoj novoj zemlji. Sad je to u Hrvatskoj. Kod vas će se ljudi prvi put sresti s tom pričom i mene to jako raduje. S drugim knjigama drugačije je išlo. Napisala bi ih, nije ih pratio toliki međunarodni interes i lako bih krenula dalje. No, na “Vegetarijanku” se stalno vraćam. Sa svakim novim prijevodom. Još uvijek neki dijelovi tog romana odzvanjaju u meni, poput tog pitanja o ljudskoj prirodi.
Kako je na vas utjecala činjenica da ste odrasli u obitelji pisaca, djed, braća, svi su se bavili književnošću?
Odrasla sam okružena knjigama. Moj je djed poginuo u prometnoj nesreći kad je otac bio jako mlad, pa je tata morao preuzeti odgovornost, pobrinuti se za mlađu braću i sestre. Radio je kao profesor književnosti i pisao u isto vrijeme, uza sve obiteljske obaveze koje je imao. Jer, imao je svoju tada malu djecu te vlastitu braću i sestre na brizi. Možete zamisliti koliki je to bio pritisak. Bili smo zapravo vrlo siromašni. U kući je manjkalo namještaja, gotovo da ga i nije bilo. Ali, sve je bilo puno knjiga. Često smo se i selili. Osjećala sam kao da me sve te knjige štite, na neki način bilo je to za mene gotovo pa stanje blaženstva, živjeti okružena tim knjigama. Silno mi je to puno značilo.
Jeste li ikad, vi pisci u obitelji, otac i vi, primjerice, jedno drugo vidjeli i kao konkurenciju, uspoređivali rukopise i knjige?
Djeca uvijek hoće biti nezavisna od roditelja, čak i ako se ne bave istim poslom, kamoli ako se još bave i istom djelatnošću. Pamtim da su u mojim dvadesetima, a ja sam debitirala sa 23 godine, svi oko mene, kad bi me sreli, govorili o ocu. Osjećala sam to kao pritisak. Željela sam biti svoja i nezavisna. Pamtim taj osjećaj, da sam htjela biti svoja. Samo svoja. No, nikad nisam imala osjećaj kompeticije prema njemu. Nakon što sam objavila prve dvije, tri knjige, naslušala sam se dovoljno tih razgovora o mojem ocu, sad je toga manje. Nas dvoje međusobno ne razgovaramo puno o našim knjigama. Otac i ja imamo otvoren odnos, gotovo da smo prijatelji. Nema među nama ni kompeticije niti tenzija, mi smo samo – obitelj.
Imate li kakvu rutinu pisanja?
Pokušavam je imati. Volim pisati ujutro, jutarnji sam tip, ustajem oko šest i odgovara mi odmah početi raditi, a odmarati poslijepodne te rano otići u krevet. Volim takav život. Ako mi se i dogodi da izgubim rutinu, vrlo brzo je krenem vraćati. Pokušavam raditi svaki dan. Do prošle godine bilo je prilično teško balansirali između pisanja i svih tih putovanja u zemlje gdje su mi objavljivali knjige. Ova godina je nešto mirnija. Nemam nikakvih obaveza, za sada, u 2018. Zapravo, vrlo je mirno.
