Od danas se na našem tržištu, u prijevodu Danila Brozovića i izdanju Frakture, može nabaviti peti nastavak planetarno popularnog Millenniuma čiji. Roman čiji je autor David Lagercrantz na isti dan, osim u Švedskoj, izlazi u još 24 zemlje. Naslovljen je “Čovjek koji je lovio vlastitu sjenu”. U petom nastavku Salander je u ženskom zatvoru, osuđena na dvomjesečnu kaznu. Blomkvist je redovito posjećuje. U nakani da zaštiti slabije, Salander se sukobljava s drugim zatvorenicima i za to plaća cijenu. To će joj, među ostalim, probuditi uspomene koje će je natjerati istražiti što se krije iza slike iz djetinjstva koja prikazuje ženu s plamenim znakom na vratu koji se doima kako da ga je ostavio zmaj. U najavi romana stoji da će u novom nastavku nepobjediva hakerica Lisbeth Salander i beskompromisni novinar Mikael Blomkvist “rasvijetliti sjene iz prošlosti koje dotiču mračno srce najdubljih problema suvremenog društva te pomoći Lisbeth Salander da konačno shvati samu sebe.”
Lisbeth Salander vraćala se iz teretane i tuševa kada ju je na hodniku zaustavio šef čuvara Alvar Olsen. Zatim se o nečemu raspričao. Možda se čak i malo uzbudio. Divlje je gestikulirao i mahao nekakvim papirima. Ali Lisbeth nije čula ni riječi. Bilo je 19.30.
Pola osam bilo je najgore vrijeme u Flodbergi. Tada bi vani protutnjao teretni vlak, a zidovi bi se zatresli i ključevi zazveketali dok je sve mirisalo na znoj i parfem. U zatvoru nije bilo opasnijeg vremena od 19.30. Upravo bi u to doba došlo do najgorih napada, neposredno prije nego što bi se zatvorila vrata ćelija, dok bi buka željeznice i sveopći nered prikrivali nasilje. Lisbeth Salander uvijek bi baš u to vrijeme gledala amo-tamo po odjelu, a Fariju Kazi u tom trenutku zasigurno nije ugledala slučajno.
Faria Kazi, koja je sjedila u svojoj ćeliji njoj slijeva, bila je iz Bangladeša i bila je lijepa i mlada. Iako joj je Lisbeth sa svoga mjesta mogla vidjeti samo lice, nije bilo sumnje da su je šamarali. Glava joj se trzala lijevo-desno, a iako šamari nisu bili prejaki, doimali su se gotovo ritualno. Što god da se zbivalo, odvijalo se već duže vrijeme. To se vidjelo po dubini samoga poniženja, a i po njezinoj reakciji. Bilo je jasno da je posrijedi maltretiranje koje se urezalo duboko u njezino biće i slomilo joj svaku volju za otporom.
Šamare nitko nije pokušavao spriječiti, a u njezinu pogledu nije se vidjelo nikakvo iznenađenje, samo tihi, trajni i bolni strah. Faria Kazi živjela je u strahu. Lisbeth je to shvatila tek vidjevši joj lice, a to se poklapalo i s onim što je primijetila i shvatila tih tjedana provedenih u zatvoru.
“Tamo”, rekla je i pokazala Farijinu ćeliju.
Ali kada se Alvar Olsen okrenuo, zlostavljanje je prestalo, a Lisbeth se odšuljala odande, ušla u svoju ćeliju i zatvorila vrata za sobom. Izvana su se čuli glasovi i prigušeni smijeh, kao i teretni vlak koji kao da nikada neće prestati tutnjati i tresti se. Ispred nje su se nalazili bijeli umivaonik, uski krevet, polica za knjige i radni stol, a na njemu njezini izračuni iz kvantne mehanike. Da nastavi s njima – sa svojim pokušajima da definira kvantnogravitacijsku petlju? Pogledala je svoju ruku. U njoj je držala nešto.
Držala je isti onaj papir kojim je Alvar maloprije mahao te je ipak i usprkos svemu bila malčice znatiželjna. Ali na papiru je bila glupost, nekakav test inteligencije i dvije mrlje od kave na vrhu prednjeg lista. Frknula je na to.
Mrzila je da je važu i mjere, pa je papir ispustila iz ruke i on se na betonskom podu rasprostro poput lepeze. Na trenutak je posve zaboravila na nj te je opet pomislila na Fariju Kazi. Nije uspjela vidjeti tko ju je šamarao. Ali svejedno je to dobro znala. Jer iako isprva nije marila za atmosferu iza rešetaka, protiv njezine volje uvukli su je u zatvorski život te je malo-pomalo dešifrirala vidljive i nevidljive znakove i shvatila tko zapravo rukovodi odjelom.
---
Odjel je nosio oznaku B, a zvali su ga i sigurnosnim paviljonom. Smatralo ga se najsigurnijim mjestom u kazneno-popravnoj ustanovi, što se posjetitelju ili bilo kome tko bi odjelom ovlaš prošao činilo prilično točnim. Nigdje u ovome zatvoru nije bilo toliko čuvara, kontrola i rehabilitacijskih programa. No ako bi se zagreblo ispod površine, vrlo brzo uvidjelo bi se da je tamo nešto trulo. Čuvari su se pravili čvrstima, autoritativnima, pa čak i suosjećajnima. No zapravo su bili slabići što su izgubili kontrolu i moć prepustili neprijatelju, mafijašici Benito Andersson i njezinim gorilama.
Doduše, Benito se po danu ni po čemu nije isticala te se ponašala gotovo poput uzorne zatvorenice. Ali nakon rane večere, poslije koje su zatvorenice smjele vježbati ili primati posjete svojih bližnjih, ona bi preuzela kontrolu nad zatvorom. Njezina strahovlada bila je najjača upravo nakon što bi se vrata ćelija navečer zaključala. Zatvorenice su vukle jedne druge uokolo po ćelijama, šaputale su se prijetnje i razna obećanja, Benito se sa svojom bandom držala na jednoj strani, a njihove žrtve na drugoj.
Naravno, to što je Lisbeth Salander bila tamo i što je uopće završila u zatvoru bilo je skandalozno. No okolnosti nisu bile na njezinoj strani, a da bude iskrena, ona se protiv njih i nije baš pretjerano strašno borila. Njoj se to sve doimalo poput idiotske digresije u životu te je već dulje razmišljala da joj je posve svejedno nalazi li se u zatvoru ili bilo gdje drugdje.
Osudili su je na dvomjesečnu zatvorsku kaznu zbog povrede sigurnosti računalnog sustava i kaznenog djela protiv opće sigurnosti, zato što se umiješala u dramu do koje je došlo nakon ubojstva profesora Fransa Baldera. Tada je na svoju ruku sakrila autističnog osmogodišnjaka i odbijala surađivati s policijom jer je posve ispravno zaključila da istražni policajci u svojim redovima imaju krticu. Nitko nije dvojio da je učinila pravu stvar i dječaku spasila život. Glavni državni odvjetnik svejedno je vodio slučaj vrlo patetično te se sud naposljetku priklonio njegovu tumačenju iako su porotnici mislili drugačije, a njezina odvjetnica Annika Giannini odradila odličan posao. Ali budući da Lisbeth Anniki nije mnogo pomagala, nisu imale šanse.
---
Lisbeth je tijekom suđenja kiselo šutjela i odbila se žaliti. Samo je htjela da spektakl završi te su je baš kao što je i očekivala smjestili u Björngärda Gård, ustanovu otvorenog tipa, gdje je dobila priličnu slobodu. Zatim se doznalo da joj se prijeti, što i nije bilo toliko čudno s obzirom na to s kime se zakačila, pa su je premjestili ovamo na sigurnosni odjel zatvora Flodberga.
To i nije bilo toliko čudno kao što je zvučalo. Svakako, smjestili su je na odjel zajedno s najgorim zločinkama u zemlji, ali ona se nije bunila. Stalno je bila okružena čuvarima, a činjenica je bila i da na odjelu već godinama nije bilo prijavljeno nikakvo maltretiranje ili nasilje nad zatvorenicama. Osoblje je čak bilo u stanju pokazati i impresivnu statistiku rehabilitiranih kriminalki, no ta je statistika potjecala iz doba prije dolaska Benito Andersson.
Lisbeth su već na početku dočekale provokacije, što je također nije pretjerano iznenadilo. Ipak je bila vrlo poznata zatvorenica, znana i iz medija, ali i putem razmjene informacija u podzemlju. Benito joj je osobno prije nekoliko dana tutnula u ruku papirić s porukom: Prijateljica ili ne? No taj je papirić Lisbeth bacila za manje od minute – najviše zato što joj je bilo potrebno pedeset osam sekunda da pročita poruku.
Nije marila za igre moći ni za prijateljske saveze. Usredotočila se na gledanje i učenje, a nedavno je naučila i više nego dovoljno. Sada je staklastim pogledom zurila u svoju policu na kojoj su stajali radovi iz teorije kvantnih polja, a koje je posebno naručila prije nego što je otišla na odsluženje kazne. U garderobi s lijeve strane nalazila su se dva odijela s oznakom Uprave za zatvorski sustav, nešto donjeg rublja i dva para tenisica. Na zidovima nije visjelo ništa, nikakve fotografije ni bilo što što bi je podsjećalo na život na slobodi. Unutarnje uređenje u ćeliji zanimalo ju je jednako kao i kod kuće u Fiskargatanu.
U hodniku su počeli zatvarati vrata ćelija, što bi nju obično oslobađalo. Kada bi zvuci zamrli, a odjel utihnuo, Lisbeth bi se udubila u svoju matematiku – u svoja nastojanja da pomiri kvantnu mehaniku i teoriju relativnosti – te bi zaboravila na vanjski svijet. No te je večeri bilo drugačije. Bila je razdražena, i to ne samo zbog zlostavljanja Farije Kazi ili posvemašnje korupcije u zatvoru.
Bilo je to zbog posjeta Holgera Palmgrena otprije šest dana. On joj je bio skrbnik kada je pravni sustav smatrao da nije sposobna brinuti se sama o sebi. Posjet je bio prava mala drama. Holger inače nikada nije izlazio iz svoga doma te je posve ovisio o njegovateljima i asistentima koji su se brinuli o njemu u njegovu stanu na Liljeholmenu. No uporno je zahtijevao da dođe, pa su ga ovamo dovezli sanitetom i uvezli na njegovim invalidskim kolicima dok je soptao u masku s kisikom. Svejedno joj je bilo drago. Holger i ona razgovarali su o dobrim starim vremenima, a Holger se raznježio i postao sentimentalan. Lisbeth je zasmetalo samo jedno. Holger joj je rekao da ga je posjetila žena po imenu Maj-Britt Torell, tajnica klinike za dječju psihijatriju St. Stefan, gdje je Lisbeth boravila kao dijete. Žena je o Lisbeth čitala u novinama te mu je dala dokumente koje je smatrala vrlo zanimljivima. No Holger je tvrdio da su to bili samo spisi dobro im poznatoga tipa u kojima je pisalo da su Lisbeth u klinici vezivali za krevet i prema njoj se općenito odnosili vrlo loše. “Ništa što bi ti trebala vidjeti”, rekao joj je. U spisima je ipak moralo biti barem nečeg novog jer kada ju je Holger priupitao o tetovaži zmaja, a ona mu ispričala o gospođi s plamtećim madežom, rekao je:
“Nije li ona iz Registra?”
“Molim?”
“Iz Registra za studije genetike i okoline u Uppsali? Čini mi se da sam to negdje pročitao.”
“Vjerojatno u tim novim spisima”, rekla je ona.
“Misliš?” odgovorio je on. “A možda mi se samo zamutilo u glavi.”
Možda mu se samo zamutilo u glavi. Holger je ostario. No Lisbeth je podatak svejedno zapamtila. Grizlo ju je to dok je poslijepodnevima u teretani udarala boksačku krušku i dok je jutrima radila u keramičkoj radionici, a grizlo ju je i u ovome trenutku dok je stajala u svojoj ćeliji i ponovno gledala u pod.
---
I test inteligencije što se prosuo po podu kao da se promijenio, kao da više nije bio ravnodušan, već je upućivao na to o čemu su ona i Holger bili razgovarali, a Lisbeth na trenutak nije shvaćala zašto. Ali potom se sjetila da joj je i žena s madežom davala da rješava različite testove. To bi uvijek završavalo svađom i metežom, a naposljetku i njezinim bijegom u noć kada je imala samo šest godina.
No u njezinu sjećanju najvažniji ipak nisu bili ni testovi ni bijeg. Najvažnija je bila sumnja što je još tada počela rasti u njoj, sumnja da je u njezinu djetinjstvu postojalo nešto bitno što ona nije razumjela te je sada shvatila da o tome mora saznati više.
Naravno, uskoro će biti na slobodi, pa će moći raditi što hoće. No također je znala i da šefa čuvara Alvara Olsena drže u šaci. Nije ovo bilo prvi put da je okrenuo leđa prilikom zlostavljanja. Odjel kojim je rukovodio, a koji je bio na ponos i diku Uprave za zatvorski sustav, moralno je propadao, a Lisbeth se zato zapitala ne bi li joj Alvar Olsen mogao pomoći da se domogne onoga što nitko ovdje nije smio imati – internetske veze.
Osluškivala je hodnik. A tamo su mrmljali čas ljubazne riječi, čas psovke, lupali vratima i zveckali ključevima te su odjekivali koraci što su se gubili u daljini. Potom je sve utihnulo. Samo je ventilacija zujala, što nije značilo i da je radila. Bilo je nesnosno zagušljivo. Lisbeth Salander pogledala je u pod i u test inteligencije te pomislila na Fariju Kazi, na Benito i na Alvara Olsena, a zatim i na gospođu koja je na vratu imala madež u obliku plamena.
Sagnula se, pokupila papire, sjela za stol i požurila odgovoriti na pitanja. Kada je završila, pozvonila je na srebrnkasti interkom na čeličnim vratima. Alvar Olsen javio se nervozno i tek nakon nekog vremena. Rekla mu je da mora odmah s njim razgovarati.
“Vrlo je važno”, naglasila je.