Odavno je Antun Šoljan (1932 – 1993) zabilježio kako su T. S. Eliot i Vladimir Majakovski najutjecajniji strani pisci za hrvatske pjesnike, naznačujući ovdašnji književni raspon.
Šoljan je intervjuirao Eliota (Vjesnik, 1. I. 1955), no i bez toga mogli bismo reći da je Eliot strani pisac kome su, u London hodočastili najbrojniji kanonski pisci (Petrak, Sabljak, Stamać i dr.). To što se Brlek odlučio uvrstiti u “Lično”, Šoljanov tekst povodom Eliotove smrti, iz 1965., pod naslovom “Evropski i naš pjesnik”, naglašava i njegov značaj za predmetnutu knjigu, posebno eseja “Tradicija i individualni talent” iz 1919.
“Lično i literarno” govori o o spoju hrvatske tradicije i individualnog talenta u Šoljanovih vršnjaka, koje je slijedio od 50-ih do 70-ih prošlog stoljeća. Esej “Misli o nacionalnoj tradiciji”, iz časopisa Međutim ‘53., koji supotpisuje Slamnig, i danas podsjeća na neke vrijedne činjenice. Pa i na to odakle su ta dvojica pisaca, s “krugovašima” i njegovim otpadnicima, “izvukli” modernizam.
Autor je upozorio da su “naši stari pjesnici” najbolje pjesme pisali kada bi se ugledali na anonimnu pučku poeziju: “Uzmimo Jegjupku”. Između dva velika rata, navodi, najviše se pisala tzv. poetična poezija, rijetko sama poezija poput A. B. Šimićeve. Poetičnom su pak upravljali strani pjesnici, to jest nakaradni prijevodi. Kad Max Jacob piše da je samostanu odrubljena glava, onda to Bonifačić prevodi: “srušena (mu) vrata”.
Upotrebu naivnih, djetinjastih i “besmislenih” stihova ne treba učiti od Lewisa Carrolla, “to možemo naći i kod nas”: ringa ringa raja, cin can cvrgudan itd. Ako Lorcina slikovitost vuče korijen “iz španjolske tradicije”, “tako bismo i mi mogli koristiti naše stare romance”, kao i narodnu poeziju. Danas, možda, treba naglasiti Šoljanovu rečenicu: “Tradicija u najširem smislu riječi, cjelokupno je duhovno nasljeđe prošlosti, bilo ono “dobro” ili “zlo”, “pozitivno ili negativno”, bilo plodonosni impuls ili kočnica današnjice“.
Jer, mnogi iz tradicije rado uzimaju po volji, izabrana “poglavlja”, ali to nije hrvatska tradicija i teško bi mogla postati dobra literatura. Jednakom mjerom ovo se odnosi na jezik i različite mu svakodnevice i slojeve, od kojih neke težimo isključiti iz „umjetničke“ memorije, zaboravljajući da su njima govorili preci. Tradicija je više od jezera za narcise, koji ne vide svoje od sebe.
Od prvih, panoramskih tekstova o poeziji početkom 60-ih, do eseja o Mihaliću i Slavičeku 70-ih, Šoljan ostaje vjeran istim vrijednostima. Kod njega je lično postalo literarno, i na sreću literarno lično. Kad s ponosom ističe da je uveo termin “žargon” za slang, objašnjava u sjeni zašto mu Slaviček i Mihalić ostaju “favoriti”; zašto pretpostavlja Slavka Mađera bratu Miroslavu, odnosno po čemu je Slamnig začetnik poetike jezičnog iskustva.
Sretna je okolnost kod Šoljana to što je kritičke i teoretske tekstove, baš kao i feljtone - podlistke, pisao s pripovjedačkim darom, to ih čini živim i pamtljivim. Ne dodaje im smisao, ali čini ga privlačnim. Na isti način, moglo bi se reći da je roman “Kratki izlet” umjetnički odraz ovdje citiranih eseja. Bila bi to glupost, da, ali jedna od onih u kojima postoji zrno istine.
Pišući s težnjom k boljem razumijevanju drugih pisaca i tradicije, Antun Šoljan je, nehotice otvorio pristup vlastitom opusu. Ili: dvostruki razlog za čitanje.