Možda je to bio samo privid: da su strip-crtači posebna “sorta” među umjetnicima, pogotovo oni koji sami popunjavaju “oblačiće” u strip-kadru. Neki se zatim pomaknu prema kompjuteru. A od takvih je finski, nagrađivani pisac Tuomas Kyrö (1974).
Kritičari kažu da je Kyrö satiričar i da mu je ovaj roman fantastična priča o “čovjeku koji ne odustaje od svojih snova”. Istina, no važnije je od toga da lepršava, živahna naracija još uvijek poštuje nemoćne i osjeća za njih toplinu. Ovdje, za zeca kojega spašava rumunjski emigrant Vatanescu, koji radi kao prosjak u Finskoj, za poslodavca Rusa Kugara, sanjajući da će poslati kopačke sinu, u domovinu.
Vatanescu je samo jedan od Balkanaca koji su s ovdašnjim ratovima pronašli pribježište i izbavljenje u zemljama Skandinavije. Pored sve ironije, Kyrö je pisac čije junake i samu priču nose osjećaji.
Na primjer, između Sanne Pommakke i prosjaka: “Putevi su im se ukrižili dok su bili bez novca, bez posla i bez dostojanstva, a sada je pred njima bila budućnost. Grupica nije bila potpuna bez zeca, a njegov dominantni osjećaj bila je prikrivena ljubomora.”
Treba čitati pisce koji brinu o osjećajima malih, krznenih glodavaca. Tim više što je prijevod Borisa Vidovića sjajan. I ne samo zato što smo davno radili “Antologiju američke kratke priče” (1985). Dosada je preveo 10-ak finskih proznih djela, radeći u Finskom audiovizualnom institutu, u Helsinkiju.