Prije gotovo pola stoljeća, upravo početkom prosinca, Tito je propustio svoj omiljeni ritual da na škoju Vanga blizu Pule bere mandarine. Imao je važnijega posla: u lovištu Karađorđevo spremao se razići s hrvatskim političkim vodstvom koje se u federalnom ambijentu njegova poretka isticalo zagovaranjem promjena. Za tih su mučnih i često noćnih razgovora, što su bacili dugu mračnu sjenu na potonja desetljeća jugoslavenske utopije, dvije snažne i pametne žene dijelile mali apartman.
I to ne stoga što ih se takvim protokolom željelo povezati već jednostavno, jer suprotno predodžbi o luksuzu maršalova dvora, nije bilo dovoljno postelja. Već tada su njihova neobična i zvučna imena, Latinka i Savka, odjekivala, da bi se uskoro metaforički stopila s čežnjom za modernizacijom koju su svaka u svojoj zajednici zastupale po onu presudnu cijenu osobnog uzmaka kakav ljudi pamte.
Iako su se čvrsto držale svojih srpskih, odnosno hrvatskih utemeljenja, naše se cimerice ni u tome sjećanju nisu antagonizirale, pa se Latinku Perović i sada doživljava, ne samo sa sjetom nego i znatiželjom, kao junakinju te iste, poučne priče. Tako je bilo i ovih dana kada je na književnom festivalu u Puli prekidana aplauzima na otvorenoj sceni, zbog svojih lucidnih znanstvenih, ali i osobnih autorskih uvida u povezivanju vremena između kojih se vrata ne mogu zatvoriti. Kada se nedugo poslije Savke, Tito zauvijek oprostio i s Latinkom, ona je s velikim uspjehom izvela životni, ali i stručni zaokret.
Posvetila se magistralnim historiografskim studijama srpskoga društva, premda je po temeljnoj naobrazbi filolog, magistrirala je na jeziku Iva Andrića! Pa dok se u Puli kreće izložbom Igora Zirojevića o Gradu koja povezuje te dvije drame, civilizacijsku i estetsku, i dalje se doima i govori kao poznavatelj književnih svjetova, a to ponajprije znači čitatelj. Eto, Latinka Perović nije propustila ni svoj put u Pulu, makar je Titu rekla ne u stvari dosta ozbiljnoj, oko društvene promjene, dobro predviđajući da se na Brijunima do danas neće ništa promijeniti.