Kad se u vremenu fast food kulture čak i društvene mreže bolno opraštaju od jednog pisca, onda je to dovoljan znamen koliki je ponor nastao njegovim odlaskom.
Dramatičar i scenarist svjetskog kalibra i makedonskih korijena Goran Stefanovski (rođen 27. travnja 1952. u Bitoli) umro je jučer, nakon kratke i teške bolesti, nedaleko Londona, gdje je posljednjih godina živio i predavao studentima Canterbury Christ Church Universityja. Sudbina je htjela da Goran Stefanovski zauvijek sklopi oči pronicljivog promatrača baš u prostoru Shakespeareovom - svoga iskonskog brata po peru i dubinskom osjećanju svijeta kao teatra.
Antičko naslijeđe
Teško da bismo u svjetskim razmjerima, na prijelazu 20. i 21. stoljeća, mogli imenovati osobnost sličnu Stefanovskom. Naime, u svojoj raskošnoj imaginaciji, besprijekornom zanatu i životnom habitusu, Stefanovski je ujedinio nespojivo. Još od “narodne fantazije s pjevanjem”, kako je dvadesetogodišnji rookie nazvao svoju prvu dramu “Jane Zardogaz” (praizvedena 1974. u Dramskom teatru u Skoplju, u režiji Slobodana Unkovskog) pokazao je strastvenu uronjenost u antičko i staromakedonsko naslijeđe. Instinkt za prepoznavanje mitskog dobra i zla Stefanovski je uspješno pretočio u odvažno demaskiranje mitova, svodeći grandioznost mita na ljudsku dimenziju. Zato su njegove tragedije tako žestoko bolne, reljefne i ljudske.
Divlje meso
Senzibilne duše, iznimno obrazovan (diplomirao književnost i anglistiku na Filološkom fakultetu u Skopju, doktorirao u Manchesteru, Fulbrightov stipendist na Brown University u Providenceu, SAD) i otvoren novim znanjima, Stefanovski je i jedan od najurbanijih pisaca s prostora Jugoslavije. U uzbudljivom tretmanu iskonskog, nikad ne zapostavljajući autentične mirise i okuse tla koje je upijao svojim rođenjem, on ispisuje vibrantne tonove naturalističke džungle na asfaltu. Ili tužnih bluzerskih ugođaja. Jedan od glavnih začina njegove dramaturgije jest skladna mješavina žestokih, tvrdokuhanih postupaka i molske osjećajnosti.
Tako usred radničkog skopskog slama Debramale (“Divlje meso”) ili u pečalbarskim sudbinama u Americi (“Tetovirane duše”) stvara priče i lica koja nastavljaju kanonsku liniju od Tennesseeja Williamsa, Eugenea O’Neilla i Arthura Millera, pa do Sama Sheparda. Rekao bih da je Goran Stefanovski bio jedini Shepardov subrat na ovom svijetu. Vrisak prerijske samoće odjekuje i zagušljivim balkanskim kaldrmama Stefanovskog. Nije slučajno Goran u Beogradu magistrirao na Beckettu. Ista ih pozornica samoće veže.
Goran se rodio i rastao u rasnoj umjetničkoj porodici. Majka Nada bila je kazališna glumica, a otac Mirko kazališni redatelj. Mlađi mu je brat Vlatko (krajem 70-ih radio je soundtrack za seriju Televizije Skoplje “Naše godine” po Goranovom scenariju te za predstavu “Divlje meso”) gitaristički genij i utemeljitelj kultnog benda Leb i sol.
Goranu Stefanovskom samo svijet je pozornica i samo pozornica je mogla široko otvoriti vrata u svijet. Kada 1979. stvara “Divlje meso”, a predstava Dramskog teatra iz Skoplja, u režiji Slobodana Unkovskog, sljedeće godine pohara jubilarno 25. Sterijino pozorje (nagrada i za najbolji dramski tekst), Goran Stefanovski strelovito se uzdiže kao jedan od najvećih dramatičara koje su Balkan i Europa porodili globalnoj riznici. “Biće rata”, proročanski veli bivši zidar i invalid Dimitrija, a njegova žena Marija odgovara: “Bilo je dosta i ovakvog mira.”
Prve su to, vazda proročanske replike “Divljeg mesa” koje u središte priče smješta raspadanje lumpenproleterske obitelji u osvit Drugog svjetskog rata. Tim rečenicama je Stefanovski otkrio mudračku sposobnost za sagledavanje repriznih tragedija na pustošima Balkana, odnosno širih globalnih žilavosti zla.
Odisej na Brijunima
Na početku devedesetih, počeo je sve više pribjegavati snažnoj ludičkoj groteski. Takvi su komadi “Kula babilonska” (1989.) i “Bakanalije” (1996.). Posljednju fazu svoga stvaralaštva Stefanovski je raspisao kao groteskni rezignirajući pečat nad svijetom u raspadu. Njegovu antitezu junačkom epu u predstavi “Odisej”, u režiji Aleksandra Popovskog, vidjeli smo 2012. na Brijunima, u snažnoj regionalnoj koprodukciji Ulyssesa, Gavelle, Srpskog narodnog pozorišta iz Novog Sada, Slovenskog narodnog gledališča i Ateljea 212.
S Popovskim je Stefanovski 2016. uronio u adaptaciju “Hamleta”, iz te je uloge i Nebojša Glogovac otputovao u vječnost. “Ludilo princa Hamleta nije samo privatno pitanje, radi se o ludilu cele države. Nije prvi put da se Hamletu to događa. To se njemu desilo više puta i ranije. A po svemu sudeći, i dešavaće mu se. Živi, umri, ponovi“, zapisao je tada Goran Stefanovski. Čovjek koji je bio naš “leb” i naša “sol” u obrani protiv ludila.