'Grad lopova': Kakav zaplet! I Mark Twain bi mu čestitao

Mark Twain, Thomas Mann, Saul Bellow, Henry Miller i Günter Grass samo su neki od hrabrih autora koji su se upustili u avanturu pisanja pikarskih romana. Lista je upečatljiva, no i osim nje sigurno bi se našlo dokaza o vitalnosti tog romanesknog žanra.

Ako se već u hrvatskoj književnosti nakon Kušanova “Čaruge” nismo baš načitali nekog pikarskog štiva, spomenimo da je zagrebački Meandar 2002. objavio prijevod “Lazarilla de Tormesa” (1554.), po mnogima prvog pikarskog romana.

Pikarski roman i dalje živi u mnogobrojnim žanrovskim varijacijama, pa ipak se ne penje lako po top-listama, premda još od Lazarilla de Tormesa nudi avanturu, humor i zabavu plus galeriju upečatljivih likova, mahom antiheroja, kojekakvih otpadnika, vucibatina, dotepenaca i buntovnika. Možda uspjeh “Grada lopova” govori da nije problem u čitateljima, nego u trendovima, književnim agentima i nakladničkim politikama?

Raspršen opus

Scenarist i romanopisac David Benioff (1970.) fin je momak bez žanrovskih predrasuda - lijepo mu idu kriminalistički romani, lijepo i psihološki trileri, pa čak i povijesna epika… možda sve to čak i prelijepo, jer se njegov dosadašnji opus čini pomalo raspršen - on piše u širokom luku, od scenarija za film “Troja” Wolfgana Petersena do “25. sata” Spikea Leeja (taj je scenarij napisao prema vlastitom debitantskom romanu), pa sve do današnjeg posla na priči o životu Kurta Cobaina.

Radnja romana “Grad lopova” događa se za vrijeme 900-dnevne okupacije Lenjingrada (1941. - 1944.), no umjesto (možda) očekivanog povijesno-ratnog romana, možda tolstojevskog tipa, Benioff je napisao žanrovski miks: pikarsko-akcijsko-humorističko-ljubavni roman, istodobno, neizbježno, i ratno-historijski, s pokojim odlomkom o dječačkom odrastanju. Hm, nije li to pomalo bogohulna mišancija?

Junak kao djed

Nije - ili za nekog možda i jest, ovisi tko čita roman, no Benioff, kao da je pišući “Grad lopova” više mislio na “Doživljaje Hucklberryja Finna” Marka Twaina nego na, primjerice, Šostakovičevu 7. simfoniju. Veza Benioffa i Twaina očita je: sigurno se sjećate da Twainov roman počinje u izmišljenom američkom gradu St. Peterburgu, no Benioffov ne jaše suviše na toj vezi, i njegovi likovi svoj grad ne nazivaju ni Peterburgom, Petrogradom, nego Piterom, što je skraćena lokalna verzija imena grada iz razdoblja prije Oktobarske revolucije.

David Benioff nije, naravno, blesav da piše puku retro-priču ili slijepe replike Huckleberryja Finna i Toma Sawyera. Već na početku romana jednostavnim pseudoautobiografskim postupkom (budući!) glavni lik pretvara u svojeg djeda i tako postiže koristan efekt aktualnosti priče.

Mrtvi piloti

Narator romana je, dakle, Lev Beniov - pripovijedanje u prvom licu još je jedna žanrovska konvencija - u vrijeme opsade Lenjingrada/ Petrograda, on ima sedamnaest godina, voli šah, nema curu, niti je ikada imao curu, što je još prepoznatljiva slika introvertiranog inteligentnog i zabrinutog tinejdžera. Benioff Levu pridružuje Kolju, mladog vojnog dezertera, zavodnika i ženskaroša i velikog ljubitelja ruske književnosti - a njihov odnos više počiva na filmskim buddy-buddy štosevima nego na literarnim konvencijama. Benioffu ne treba puno da “upali” pikarsku književnu mašinu - Lev je odmah optužen za pljačku (Kolju upoznaje u znamenitom zatvoru Kresty), a osnovni fabularni otponac pisac pronalazi u mitu, valjda nezaobilaznom za svaki grad pod opsadom - dok građani gladuju, a u lenjingradskom slučaju i doslovce umire od gladi, uvijek postoji netko tko mlati slasne kalorične delicije. U “Gradu lopova” moćni pukovnik Grečko ne samo da jede što hoće, nego u pola opsade ženi kćerku, i jedno što mu još nedostaje (za svadbenu tortu) su jaja, pa Levu i Kolju nudi slobodu u zamjenu za tucet jaja. No, da bi pronašli jaja, Lev i Kolja moraju se provući duboko iza neprijateljskih linija. Mislite li da bi sam Mark Twain čestitao Benioffu na ovako maštovitom zapletu?

Sve što se kasnije zbiva u romanu “Grad lopova” sigurno ne bi zgrozilo Twaina - ni mrtvi njemački piloti, istinski kanibali (još jedan mit), dječaci koji umiru s kokotom u naručju, preprodavači, lihvari, psi s protutenkovskim minama, smrznuti vojnici i žive kurve, dijabolični nacisti i ruski partizani i, naposljetku, tajanstvena crvenokosa snajperistica Vika - svojevrsna literarna prethodnica Lisbeth Salander - u koju se Lev nepovratno zaljubljuje.

Benioff spretno “umiva” klišeje, a umjesto sapuna upotrebljava komadiće urbanog horora, trendovskog nasilja, akcijske elemente, ratne okršaje, crnu komediju, sve što je dobrodošlo da roman ne izgubi na dinamici i atraktivnosti. Jednom je nogom u lakoj i zabavnoj literaturi, a drugom u “lijepoj” književnosti. Lev i Kolja ne prestaju razgovarati o ruskim književnim klasicima, dok Kolja prepričava lažni klasik ruske književnosti “Dvorišna džukela”, vlastiti roman u dijalozima.

Na sličan način kako je roman “Grad lopova” smješten u procjep između niskog i visokog, pa ipak funkcionira, tako je i sam David Benioff “podvojen” između svjetova književnosti i hollywoodskog celebrity svijeta; u uvodu se, recimo, duhovito poigrao vlastitim brakom s glumicom Amandom Peet.

Poput Tarantina

Priča o romanu ”Grad lopova” mogla bi se ispričati i “dijalektički” - kao o američkom bestseleru s ruskom temom, a bez oligarha, mafije i prostitutki, on je i komercijalan i literaran, komunikativan i vješto napisan, zabavan, zastrašujuć i beskrajno tužan.

Donekle je nalik “Nemilosrdnim gadovima” Quentina Tarantina, ali bez povijesne revizije, falsificiranja i/ili izmišljanja povijesti. Po načinu kako poznatu historijsku kulisu puni hedonističkom akcijom i emocijama, Benioff zapravo više podsjeća na bosanskohercegovačkog redatelja Šibu Krvavca, prepakiranog u lažni autobiografizam i akcijsku ambalažu primjerenu početku 21. stoljeća.

Čitajte!