AKA MORCHILADZE

GRUZIJSKI PISAC U ZAGREBU 'U svakoj knjižari u Njemačkoj danas je kut za gruzijsku književnost'

Zagreb, 260918.
Trg Marka Marulica.
Gruzijski pisac Aka Morchiladze.
Foto: Marko Todorov / CROPIX
Marko Todorov / CROPIX

Aka Morchiladze (pravim imenom Giorgi Akhvlediani) najpoznatiji je postsovjetski gruzijski pisac. Pet puta je (2003., 2005., 2006., 2008. i 2012.) dobio nagradu SABA za najbolji gruzijski roman godine. U nas je nedavno s engleskog preveden njegov roman „Putovanje u Karabah“ (Mirna Ćubranić), objavljen u sklopu projekta „Europa izvana i iznutra“ nakladničke kuće Hena.com.

Radnja romana događa se za vrijeme građanskog rata, početkom 1990-ih, vrijeme je barikada u Tbilisiju, pratimo odnos dominantnog oca i neambicioznog sina, društvo u previranju. Morchiladze je zadnjih deset godina živio u Londonu, odnedavno je ponovo u Tbilisiju. Dugo je bio sportski novinar, i danas objavljuje kolumne pod imenom Giorgi Akhvlediani. Književna djela potpisuje pseudonimom, od prvog romana želio je da njegov novinarski i književni rad budu percipirani odvojeno. Prema njegovim romanima snimljeno je više filmova, postavljeno nekoliko drama.

Ovih je dana boravio u Zagrebu, predstavljajući „Putovanje u Karabah“.

Ponekad je u ograničenu kretanju, zatočeništvu, izvanrednim okolnostima više slobode negoli u takozvanom normalnom životu, u „slobodi“. Tako to barem misli mladić Gio, lik iz vašeg romana.

- Gio ima problem kući, jer živi u patrijarhalnom društvu gdje stabilnost počiva na slušanju autoriteta. A u takvom, jasno, nema slobode. Pa kad se nađe u Karabahu, a on ništa ne zna o tom ratu, vidi više slobode tamo, izvan svoje socijalne grupe. On ne zna ništa o svijetu oko sebe, pa mu onda i to gerilsko selo i rat mogu predstavljati neku vrstu slobode. Bar na neko vrijeme. Za njega je borba za slobodu i rat apstraktna stvar.

Ovo vam je debitantski roman, objavili ste još, ni manje ni više negoli 20 romana, puno publicistike, zbirke kratkih priča... A mi sad sjedimo i pričamo o onom što ste napisali prije 27 godina. Došli ste u zemlju u kojoj je nepoznato sve ostalo što ste napisali. Kakav je to osjećaj?

- Obično se tako nešto dogodi kad plodan pisac umre, onda mu spominju i debitantski roman. (smijeh) 'Putovanje u Karabah' sam napisao s 25, danas imam 53. Gruzija je do nedavno svijetu i u literarnom smislu bila daleka, zatvorena zemlja. Ta knjiga je u novije vrijeme prevedena na desetak jezika. Mislim da baš ona privlači pažnju u inozemstvu zbog naslova. Kad sam ga birao nisam pomišljao da bi ljude Karabah mogao asocirati na politiku. Za mene je to bila tek geografija, mjesto na koje odlaze likovi mojeg romana. Vi me maloprije pitate o glavnom liku i njegovom odnosu prema slobodi, a ja, iskreno ću vam sad reći - imam problema sjetiti se što sam to tamo uopće napisao.

Proljetos ste s tom knjigom imali turneju po Njemačkoj, niste se podsjetili?

- Nisam. Ne volim ponovo čitati moje knjige. Sad su još neke moje knjige tamo prevedene, prate me..., ali sve sam to davno napisao, pa mi je pomalo smiješno govoriti o njima.

Gruzija je zemlja partner ovogodišnjeg Frankfurtskog sajma knjiga. Što to znači za vašu do sad malo prevođenu književnost?

- U posljednje dvije godine 70 gruzijskih prozaista i pjesnika je prevedeno na njemački. To je za gruzijsku kulturu jedan od najvećih koraka od osamostaljenja, zasigurno najveći korak za našu literaturu u smislu njezine vanjske promocije. Bio sam nedavno po Njemačkoj, u svim njihovim knjižarama imaju kut u kojem su izložene gruzijske knjige. To je za nepovjerovati. Do sad nitko za nas nije znao. Meni su preveli pet knjiga u zadnje dvije godine, od toga su četiri objavljene ove godine, a sljedeće godine izlazi još jedna.

Kakva je bila pozicija gruzijskog jezika u nekadašnjem Sovjetskom Savezu? Kakva je pozicija ruskog danas u Gruziji?

- Gruzijski autori nikad nisu pisali na ruskom, isključivo na gruzijskom. Naša tradicija pisanja datira iz 12 st. i dalje, ali u 12. stoljeću nastaje do danas najpoznatiji gruzijski naslov, spjev Šote Rustavelija „Vitez u tigrovoj koži“. (U nas preveo Luko Paljetak, ŠK, 2016., op. K.D.) Gruzijski autori prevođeni su na ruski, naravno činili su to uglavnom sami Gruzijci. Što se tiče pritiska na jezik njega nije bilo u području književnosti, već u državnoj upravi. Svi dokumenti, sve što je izdavala država bilo je na ruskom. Sredinom 1970-ih pokušali su iz gruzijskog ustava izbaciti rečenicu koja kaže da je jezik Gruzije gruzijski, htjeli su da stoji da je to ruski. Nije im to pošlo za rukom, izbili su veliki protesti. Možda smo mi Gruzijci i Armenci bili nešto žešći u očuvanju jezika i kulture negoli neki slavenski narodi, teško je to reći, ali i sama činjenica da nam jezici nisu slavenski pomogla je da se nas očuva od još žešćeg nametanja ruskog. Ruski danas u Gruziji govore ljudi mojih godina i stariji, mi smo ga učili u školama, mlađi ga ne znaju.

Deset je godina prošlo od odcjepljenja Južne Osetije i Abhazije. Kako na to gledate danas?

- Za nas je to i dalje Gruzija. U našim putovnicama je naslikana karta Gruzije i priznajem jedino tu kartu, na kojoj su i Osetija i Abhazija, a ne karte koje danas crtaju razni.

Dva od četiri postsovjetska gruzijska predsjednika na vlast su došla prevratima. Zvijad Gamzahurdija je svrgnut državnim udarom u prosincu 1991., Eduard Ševardnadze je svrgnut 2003., revolucijom ruža, postavljen je Mihail Saakašvili. Je li to povezano s mentalitetom? Neiskustvom demokracije?

- U tim je slučajevima kumovalo naše političko neiskustvo. Predugo smo bili tek neka daleka južna provincija goleme centralizirane zemlje poput SSSR-a. To je doba kad su svi bili ljuti, cijela zemlja je bila ljuta i gorka, a Rusi su vršili pritisak i nije čudo da je ispalo kako je ispalo. To je tragična priča o građanskom ratu. Gruzijci su prilično emocionalni ljudi, često reagiraju odmah, bez puno razmišljanja. Kad zbrojite temperament i političko neiskustvo ne čudi da je tako bilo. Mi smo imali još srednjovjekovnu tradiciju ratovanja za nezavisnost. Pa kad su krenule 1990-e i sve ta politička previranja ljudi su se prvo uhvatili onog što im je bilo pod rukom - oružja. Tragedija je građanski rat.

Za vrijeme SSSR-a mnoge su članice bile ljubomorne na Gruziju jer je imala lijepu obalu, klimu, poznatu kuhinju, vina... pogled na Gruziju sa hladnog sjevera bio je zavodljiv.

- I danas imamo milijune turista. Raspadom SSSR-a smo izgubili sivo tržište, zato i jesu bili ljubomorni na nas, zbog tog sivog tržišta koje je u ono doba odlično funkcioniralo. Zapravo, odlaskom SSSR-a nismo ništa izgubili. Ako smo nešto i izgubili, nije bitno, jer konačno smo dobili slobodu.

Osjećaju li se Gruzijci slobodnima?

- Apsolutno. Sloboda je beskrajna.

Beskrajna? Ne završava s mjesečnim anuitetima onih sretnijih i dugim čekanjima na burzi, onih manje sretnih? Nije nagrđena takoreć jučer završenim građanskim ratom?

- Sve to stoji, ekonomski su problemi veliki, Gruzija je siromašna zemlja. Ali, nema više identitetskih dvojbi, to je povijesna sloboda koju smo kao nacija priželjkivali. Zapravo, nije na meni da provjeravam koliko su građani slobodni. Mislim da obični ljudi i ne razmišljaju puno o tome.

Da napravite ad hoc anketu u Tbilisiju, bi li bilo nostalgije za sovjetskim vremenima?

- Da, naravno. Zbog tadašnje socijalne države, ekonomske sigurnosti. To je isto u svim postsocijalističkim zemljama. Stariji imaju nostalgiju, ali ako pitate mlade oni ni ne poznaju taj sistem, slabo da išta i znaju o SSSR-u.


Besplatno se prijavite na portala Jutarnji.hr

Izdvajamo